Ostaje prag od 50.000 eura, Direktiva EU se tumači kao minimalni standard
Predložene izmjene i dopune Zakona o oduzimanju imovinske koristi pribavljene krivičnim djelima, koje uključuju, između ostalog, novčanu kaznu od 50.000 eura, te oslanjanje na koncept Direktive Evropske unije kao „minimalnog standarda“, postavljene su tako da se buduće mjere primjenjuju kao izuzetak, a ne po pravilu, s obzirom na to da su brojna takva nezakonita radnja već definisana zakonom, kao i drugim zakonima. piše Pobjeda.
Navedeno je u dokumentu Ministarstva pravde u kojem se iznose prijedlozi izmjena navedenog pravnog akta, što je jedna od ključnih stavki za zatvaranje poglavlja 23 – Pravosuđe i osnovna prava. Javna rasprava ovim povodom održana je od 16. januara do 5. februara. Pristiglo je 15 prigovora Advokatske komore Crne Gore, preduzeća Citadel Group iz Podgorice i nevladine organizacije Akcija za socijalnu pravdu. Nakon što su prijedlozi razmotreni i u većini slučajeva odbijeni, resorno ministarstvo objavilo je dokument u kojem su sumirani stavovi obje strane.
Istaknuto je i da se Nacrt zakona još neće naći pred zastupnicima Skupštine Crne Gore, s obzirom da je u proceduri da se ovaj tekst prvo dostavi Evropskoj komisiji na mišljenje i komentare, a potom “po potrebi uskladiti u skladu sa dostavljenim predlozima”.
Napomene
Od navedenog broja prigovora na Nacrt zakona samo su dvije prihvaćene, i to djelimično. Ministarstvo pravde, na čelu sa Bojanom Božovićem, iznelo je predlog kojim se dalje precizira primena prava na odbranu, posebno u delu koji se odnosi na prenos svojine i procesnih prava vlasnika nepokretnosti, kao i reviziju normativne osnove međunarodne saradnje državnih pravobranilaštava i istih institucija u drugim zemljama. Takođe, Ministarstvo je najavilo da će biti i dodatnih normativnih procedura.
Međutim, ostale primjedbe – uključujući one koje se odnose na usklađenost sa Direktivom EU, pretpostavku nevinosti, srazmjernost, retroaktivnu primjenu, finansijski interes nadležnih organa, trajno vođenje evidencije i proširenje zakona na legalno stečenu imovinu – Ministarstvo je glatko odbilo. Posebno su istaknute rasprave o novčanim vrijednostima koje se uzimaju kao prag za ocjenu zakonitosti i tumačenje šta je i pod kojim uslovima u skladu sa evropskim zakonodavstvom.
Ministarstvo je čvrsto ostalo na stavu da su predložena rješenja u skladu sa evropskim standardima, podsjećajući da Direktiva EU propisuje minimalne, a ne maksimalne standarde, jer je nacionalni zakon taj koji može uvesti “stroža rješenja”. U Ministarstvu ističu da je riječ o zakonu koji uređuje posebne postupke u vezi sa ispitivanjem porijekla imovine, a ne o odluci o krivičnoj odgovornosti njenog vlasnika.
Djelimično prihvaćeno
Jedna od važnijih napomena odnosila se na član 24. Direktive EU, koji propisuje obavezu pružanja “efikasnog pravnog lijeka i pravičnog suđenja” onima čija je imovina predviđena za zamrzavanje ili oduzimanje. To znači da će njegovi advokati imati pun pristup spisu i, ako je potrebno, pravo na usmeni i pismeni prevod.
Advokatska komora je u svojoj primjedbi navela da izmjenama zakona to još uvijek nije moguće, te istakla da “ni okrivljeni ni savjesna treća lica ne mogu vidjeti naredbu za pokretanje finansijske istrage”, što je ocijenjeno kao odstupanje od minimalnih standarda direktive EU. Ministarstvo je, s druge strane, preciziralo da su određena prava već definisana Zakonom o krivičnom postupku (ZKP), ali i najavilo reviziju tog dijela teksta.
Radi preciznijeg regulisanja pitanja biće izmenjene i relevantne odredbe, jer će na taj način biti jasnije propisano kada se okrivljenom iz krivičnog postupka daju posebna prava (kao što je prevod), i kada se primenjuju privremene mere ili je potrebno trajno oduzimanje imovinske koristi.
Osim toga, djelimično je prihvaćena primjedba Citadel grupe o liberalizaciji međunarodne saradnje putem administrativnih sporazuma. Smatraju da ovakav pristup može smanjiti demokratsku i parlamentarnu kontrolu, te dovesti do nedostatka transparentnosti. Ministarstvo pravde je podsjetilo da su međunarodni upravni ugovori protokoli i slični akti, te da je rad državne uprave podložan kontroli kroz nadzor i sudsku kontrolu. Međutim, nakon konsultacija sa MVEP-om, definisano je da međunarodne upravne ugovore mogu sklapati samo organi državne uprave, a ne tužioci, zbog čega će se razmotriti “druga odgovarajuća normativna rješenja” kako bi se omogućila ovakva pravna saradnja.
Odbijeni prigovori
Većina primjedbi, uključujući i one najopširnije i najoštrije, nikako neće biti dio Zakona o oduzimanju imovinske koristi pribavljene krivičnim djelima.
Većina „koplja“ se lomila oko Direktive EU i njenog pokrivanja, a u obrazloženjima Ministarstva uvijek su isticane četiri ključne tačke: da Direktiva postavlja samo minimalne standarde, da nacionalni zakon u svakom slučaju može biti stroži, da uvedeni pragovi i procedure imaju ulogu proporcionalnosti i zaštite imovinskih prava, te da se zakon odnosi na imovinu, a ne na postupke. Dakle, ne postoji teza da je Direktiva minimum, jer nacionalno pravo može ići dalje.
Tako je Advokatska komora ustvrdila da odredbe zakona nisu u skladu sa Direktivom u dijelu koji se odnosi na trajno oduzimanje imovinske koristi čije se porijeklo ne može objasniti, a odnosi se na radnje suprotne zakonu. Stav Ministarstva je da Direktiva “uspostavlja minimalna pravila o praćenju, identifikaciji, zamrzavanju i oduzimanju imovine”, zbog čega se nacionalnim zakonodavstvom mogu propisati “stroža rješenja” od onih u evropskom aktu. Naglašeno je i da je riječ o posebnom postupku “u kojem se ne odlučuje o krivici vlasnika, već o zakonitosti stvaranja konkretne imovinske koristi”, te da se “prezumpcija nevinosti ne može povrijediti”.
Osporeni su i novčani okvir i uslovi pod kojima se može tražiti trajno oduzimanje imovine prije pravosnažnosti presude. Iz Ministarstva su podsjetili da, kada postoji osnovana sumnja da je imovinska korist pribavljena krivičnim djelom, čija je vrijednost najmanje 5.000 eura, porijeklo imovine može biti zakonito.
Međutim, kada postoje uslovi za osnovanu sumnju, a nema dokaza da je imovina zakonitog porijekla, prag vrijednosti koji će biti oduzet prije pravosnažnosti presude podiže se na 50.000 eura. Iako je Advokatska komora predložila da se taj iznos smanji na 30.000 eura – jer se taj iznos već dovodi u vezu sa drugim krivičnim djelima – Ministarstvo je ostalo pri stavu da je ovaj slučaj “zaštitni mehanizam u odnosu na imovinska prava”. Naglasili su i da viši prag koji obezbjeđuje oduzimanje prije pravosnažnosti presude “ne predstavlja opšti režim, već izuzetak” za one čija imovina ima značajnu vrijednost.
Odbačene su i primjedbe koje su upućivale na mogući rizik od povrede pretpostavke nevinosti i srazmjernosti mjere u slučaju trajnog oduzimanja imovine prije pravosnažnosti. Kritičari su tvrdili da to “pretvara konfiskaciju iz posljedice utvrđene krivice u nezavisnu sankciju zasnovanu na sumnji”. Međutim, iz Ministarstva su uzvratili da teret dokazivanja postojanja osnovane sumnje ostaje na tužiocu, te da vlasnik sporne nekretnine nije dužan da dokazuje svoju krivicu, već “vjerodostojnom ispravom ili na drugi način učini vjerodostojnim pravno porijeklo imovine”.
Propisivanje obaveznog sadržaja obrazloženja zabrane korištenja nekretnina također nije dobilo saglasnost resornog ministarstva. Zatraženo je uvođenje testa nužnosti i srazmjernosti, uz detaljnu procjenu ličnih i porodičnih prilika, ali je Ministarstvo ocijenilo da bi to predstavljalo “prenormaciju i nepotrebno ograničavanje diskrecionih ovlaštenja suda”, te da je dovoljna obaveza “izričitog navođenja razloga”.
Nije prihvaćen ni prijedlog o trajnom čuvanju evidencije oduzete imovine, uz obrazloženje da je to već sistematski uređeno propisima o kancelarijskom poslovanju i arhivskoj djelatnosti.
Među odbijenim prijedlozima je i proširenje zakona na zakonito stečenu imovinu lica koja su izbjegla izdržavanje kazne zatvora i za koja je nastupila zastarjelost. Ministarstvo je ocijenilo da bi to značilo uvođenje “nove represivne mjere bez jasne materijalno-pravne osnove”.
Ni odredbe direktive EU, koje predviđaju minimalnu kaznu od četiri godine zatvora, u Božovićevom resoru ne smatraju obaveznim, ali i podsećaju da je evropski akt minimum, a da domaći zakon može propisati i strože kazne.
Zakon neće imati odredbe o postupku vraćanja trajno oduzete imovine u slučaju da je naknadno donesena oslobađajuća presuda. Prema tumačenju Ministarstva pravde, kako se u tom dijelu “ne odlučuje o krivici vlasnika, već o zakonitosti nastanka”, na pitanja eventualne naknade štete i posljedica otuđenja ili promjene vrijednosti primjenjuju se prinudni zakon i drugi posebni propisi.
Konačno, ostaje retroaktivna primjena strožih kazni za one slučajeve koji su pokrenuti po ranijim zakonima, jer se ne uvodi novo krivično djelo ili propisuje nova kazna, već je definisan postupak.
Proći će neko vrijeme dok se ne promijeni konačna verzija zakona, što bi moglo biti korisno i tužiocima i sudijama da se „vježbaju“ za one predmete koje bi – činjenica je – konačno morali pokrenuti, na osnovu valjanih dokaza umjesto pretpostavki i nada u pokretanje postupka, koji često ostaju neispunjeni.
