Uvek nosite one velike papirne kese koje nekako sirovo šušte, kao da se na suvo lišće gazi grubim tabanima. Kad uđeš u kuću iz radnje, čujem te prije nego te vidim i sve više me podsjećaš na mog tatu koji je subotom rano išao u kupovinu, a onda sa mamom u kuhinji čistio pastrnjak i ostalo zelje za supu.
Prije nego što počne da raspakuje namirnice, ljubi me u vrat. Iz kese vire novine i odmah sam stavio kafu.
Smiješ se, a dok sjediš u fotelji, okrećeš se prema meni i piješ kafu, ja razmišljam o tvom zagrljaju.
Kad su djeca bila mala, bolesna ili, jednostavno, kad sam bio umoran, volio sam da mi kažeš kako sam izgledao kad smo se upoznali. Uvek si pristajao da mi detaljno objasniš kako mi izgleda kosa, kako imam bordo sandale na štiklu i kako mi skoro nisi ni prišao jer sam izgledala ponosno i strano.
I dan-danas mi je ta priča smiješna jer je tvoj prvi pogled na mene bio preuveličan, previše otvoren i nisam znala da li da se stidim ili da se ljutim.
Dok duva ovaj jak vjetar koji nam svake godine donosi misli o prošlosti, uhvatim se u spokoju. Dajem sebi dodatnih 15 minuta odmora uz kafu i uspomene.
I dok nam se stalno nude reklame za “putovanja iz snova” na telefon, televiziju itd., volim što si još uvijek moj san. I nadam se da putovanje, ono pravo, tek dolazi.
Jer Ti si moje strpljenje, Gospode, moja nada od mladosti moje. Psalam 70
