Gdje nauka susreće monstruoznost: Lekcija o Jeffreyju Epsteinu i našoj akademskoj savjesti

Kada je američko Ministarstvo pravde početkom ove godine, pod nazivom Epstein Transparency Act objavilo više od tri miliona stranica dokumenata povezanih s Jeffreyem Epsteinom – čovjekom čije ime današnja društva još neće prestati secirati – otvorilo se pitanje koje se tiče svih nas: šta se dogodilo s naučnom elitom? I još važnije – kako smo dopustili da se to dogodi?

Kuloari moći

Epstein, osuđeni seksualni prestupnik i serijski zlostavljač, možda najviše od svega bio je majstor stvaranja privida. S misterioznim bogatstvom procijenjenim na stotine miliona dolara, bez diplome i bez akademskih kvalifikacija koje bi opravdale njegovo mjesto u kuloarima moći – ipak je uspio ući u samu srž akademskog establišmenta.

Na prvi pogled, to izgleda kao priča o imućnom donatoru koji donira nauci. Epstein je kapitalom opskrbio prestižne programe i centre: Harvardov Program za evolucijsku dinamiku (koji je 2021. zatvoren zbog afere povezanosti s Epsteinom), MIT Media Lab, pa čak i pojedine prominentne lidere misli, poput Stepjena Pinkera i Noama Chomskog, naučnike poput Georgea Churcha. Ali kada se skinu maske, ispod njih ne otkrivamo plemenitog dobrotvora – nego čovjeka koji je našao način da kupovinom utjecaja stvori mrežu priznanja i legitimiteta.

Zanimljivo i tragično je da mnogi naučnici koji su prihvatili te donacije to nisu učinili bez moralnih dilema – neki su se poslije pravdali, drugi priznali da nisu provjeravali odakle novac dolazi, ali gotovo niko se javno nije zapitao ono bitno: Zašto nas ta priča ne zabrinjava dovoljno?

Epsteinov pristup bio je jednostavan, ali perfidan: kupovati kredibilitet tamo gdje se kredibilitet najviše cijeni – u nauci. A nauka, kao društveni atribut, gdje god da se gleda, još uvijek nosi aureolu objektivnosti, nepristranosti i istine. No, ta je aureola ranjiva – posebno kad novac kroči prije etike.

Kada je takav čovjek mogao nesmetano finansirati projekte u vrhunskim institucijama – i to ne samo prije svoje prve osude (2008), nego i poslije nje – onda to više nije incident, nego simptom: simptom sistema u kojem etiketa “filantrop” može prekriti sve ostalo, čak i najgnusnije kriminalne dosjee.

I tu dolazimo do mržnje prema vlastitom intelektu: ne radi se samo o Epsteinu – radi se o jednom sistemu gdje bogataši mogu birati kakvu nauku žele finansirati i gdje institucije često prihvataju takav novac kao neophodan za svoj opstanak. Javna sredstva za istraživanje su ograničena, a u svijetu koji sve više cijeni brzi uspjeh, kapital je postao mjerilo ozbiljnosti. Takvo stanje je, zapravo, duboko neoliberalno: nauka se, umjesto da traži istinu, sve više pretvara u poligon za finansijske tokove.

Epstein nije bio samo finansijer – on je bio kolekcionar ljudi, sklon skupljanju najpoznatijih imena i povezanosti s najuglednijim institucijama kako bi svojim ekscentričnim idejama dao odjeka i legitimiteta.

Moralna kontaminacija

Na taj način se stvara iluzija da je nauka imuna na moralnu kontaminaciju – ali ona to nije. Naprotiv, kada se profit ili moć stavljaju ispred istraživačke etike, nauka se pretvara u puki instrument: potvrđuje one koji ju finansiraju, daju poklone pod izlikom filantropije, legitimira narative interesa, i najopasnije – briše granice između legitimnog naučnog istraživanja i ideja koje su, prvenstveno, proizvod privilegiranog narcizma. A te ideje mogu biti pseudonaučne, eugeničke i rasističke.

Epsteinov slučaj nas, dakle, uči dvije stvari. Prvo, da moralna odgovornost ne spada samo na one koji rade zločine nego i na one koji šute dok se ti zločini uklanjaju ili sakrivaju iza fonti “dobrote”. I drugo – da institucije moraju naučiti reći ne novcu koji dolazi bez odgovornosti. Ovo je i posljedica neoliberalne deregulacije i smanjenja poreza bogatima, u kojima se više bogati i superbogati ne oporezuju tako da država redistribuira sredstva tamo gdje su potrebna, nego superbogati sami određuju u šta će investirati ili za koji razlog pokloniti svoj novac. A to nekad može biti u vrlo nemoralne svrhe, kao što su potvrđivanje rasizma i eugenike.

Ako nauka želi ostati ono što tvrdi da jeste – čist put prema istini, onda naučna zajednica mora uvijek imati na umu da nije na prodaju.