Nova ekranizacija romana Hurricane Heights proteklih dana otvorila je niz pitanja, a u centru razgovora bila je kostimografija. Umjesto brzog estetskog suda, publika i kritičari su započeli proces propitivanja – što znači stilizirati epohu, u kojoj prestaje autorova sloboda i počinje umjetnička nedosljednost. Redatelj Emerald Fennell i kostimograf Jacqueline Duran odlučili su da ne idu putem rekonstrukcije muzeja, već da ponude emocionalno čitanje tog doba. Istorijska netačnost, kako navode neki prikazi, nije propust, već svesna odluka, cilj nije faktografija, već unutrašnje stanje likova, koje je u romanu Emili Bronte uvek važnije od društvenog dekora.
Stilizacija je legitimna, čak i poželjna, posebno u tekstu koji je više psihološka bura nego realističan prikaz pejzaža. Međutim, nije problem u napuštanju jedne ere, već u nedostatku unutrašnje konzistentnosti.
Gotička ambicija bez jasne dramaturške linije
Već na prvi pogled jasno je da film teži gotičkom čitanju: duboki crveni tonovi, simbolika krvi, naglašena tamna paleta, dramatične siluete koje izazivaju strast i destrukciju. To je moćan koncept, crven kao trauma, kao eros i thanatos, kao unutrašnja dualnost likova.
Međutim, postoji umjetnička zbrka u realizaciji. Gotički elementi povremeno ustupaju mjesto minimalističkim, gotovo savremenim linijama, a zatim se vraćaju pozorišnom prenaglašavanju. Umjesto napetosti, dobijamo kolebanje.
Moja ključna zamjerka nije preskakanje ere, to je manji problem. U samom filmu postoji mnogo ozbiljnija umjetnička nedosljednost. Ako se odabere gotički okvir, on mora biti dosljedno implementiran, u materijalu, u konstrukciji, u odnosu kosti prema tijelu i pokretu. Ako se izabere dekonstrukcija viktorijanskog koda, onda ona mora imati jasnu dramaturšku logiku. Ovdje se čini da su elementi pomiješani bez dovoljno čvrstog unutrašnjeg opravdanja.
Kada kostim postane dio scenografije, a ne lik
Posebno je uočljivo kako kostimi ponekad slijepo prate estetiku interijera. U scenama u kojima dominiraju tamni zidovi i bogate teksture, odjeća se gotovo uklapa u prostor, kao da je dio pažljivo režiranog modnog editorijala. Umjesto da kostim bude kontrapunkt okruženju, destabilizira ga ili naglašava dramatični sukob, on ga dekorativno potvrđuje. Rezultat je umjetna atmosfera, estetski kontrolirana, ali emocionalno zatvorena.
U nekim kadrovima stiče se utisak da je primarna referenca modna fotografija, a ne dramatična situacija. Siluete su upečatljive, ali ne uvijek u funkciji lika. Crveni tonovi su jaki, ali bez razvoja, ne prate psihološki luk likova, ne grade progresiju, ostaju na nivou znaka. I simbol, bez razvoja, postaje dekor.
Argument da film teži emocionalnoj istini stoji, ali emotivna istina ne isključuje umjetničku dosljednost, naprotiv, zahtijeva je. Stilizacija bez unutrašnje logike lako sklizne u površnu privlačnost. Ova verzija Hurricane Heights nije problematična jer je moderna, niti zato što je hrabro odstupila od istorijske nošnje. Preispitivanje dolazi iz osjećaja nepotpunosti vizualne strategije.
U oluji kao što je ovaj roman, mi ne tražimo doslovnost, mi tražimo jasnu viziju. Bez toga, čak i najintenzivnija crvena ostaje samo boja, a ne drama.
Naslovna fotografija © Fred Duvall
