Prošlo je točno 45 godina od izlaska horor-komedije Evil Dead, redateljskog prvijenca Sama Raimija. Raimi je tada, davne 1981. godine imao samo 22 godine. I odmah je pokazao da se radi o pravom talentu režije filmova koji spaja naizgled dva nespojiva žanra: horor i komediju.
Zbog toga nije čudno što je osim Evil Dead franšize u ovom stoljeću najpoznatiji po Spider-Man trilogiji (2002-2007). I po tome što je režirao Doctor Strange in the Multiverse of Madness gdje je također pokušavao unutar žanra superherojskih filmova spajati horor i komediju (posebice se to vidi u Doctoru Strangeu).
Na početku 2026. godine u kina je izašao film Poziv u pomoć (Send Help). On po sažetku radnje i najavama djeluje kao najklasičniji primjerak Raimijeve filmografije; pogodili ste, radi se o horor-komediji.
Početak godine – vrijeme za horore
Vjerujem da je većini ljudi poznato da početkom godine najčešće gledamo „otpatke“ filmskih studija koji u tom periodu distribuiraju filmove za koje nemaju nade da će ostvariti značajna dostignuća. U prva dva mjeseca zbog toga gledamo najčešće niskobudžetne horore koji će ostvariti zaradu. Ako zbog ničega drugog, zato što se ništa drugo značajno neće prikazivati u kinima. Ovaj film se po nekoliko stvari razlikuje od navedenih činjenica. Budžet filma je 40 milijuna dolara što svakako nije mali budžet. Film ima dvoje vrlo prepoznatljivih glumaca – Rachel McAdams i Dylan O’Brien. I na kraju Poziv u pomoć je dobio vrlo dobre kritike i od publike i od filmskih kritičara. U trenutku pisanja ove recenzije film ima ocjenu 76 na Metascoreu i 7.2 na IMDB-u.
Rachel McAdams vs Bradley Preston
Rachel McAdams glumi Lindu Liddle, vrlo marljivu djelatnicu velike korporacije koja ne dobiva poštovanje i priznanje za svoj rad od svojih nadređenih. Ona izgleda neuredno, oblači se staromodno, živi sama s mačkom… I cijeli život joj se vrti oko njezinog rada u korporaciji. Bio sam pozitivno iznenađen kako su uspjeli jednu Rachel McAdams koju znamo kao ljepoticu koja najčešće glumi ljubavne interese muških glavnih likova, pretvoriti u ovakav lik.
S druge strane imamo lik Bradleya Prestona kojeg glumi Dylan O’Brien. On je nasljednik šefa korporacije koji isključivo promovira ljude s kojima si je dobar privatno. U očima Linde Liddle je on nešto najgore što se moglo dogoditi za njezinu poslovnu karijeru. Igrom slučaja, Linda i Bradley s ostalim višim partnerima moraju otići na poslovni put u Tajland. Na putu im se avion ruši, oni su jedini preživjeli i završavaju na pustom otoku usred ničeg. Linda u svom samačkom životu obožava gledati emisiju Survivor i ima jako puno knjiga o preživljavanju u divljini. Dok je Bradley lik koji nema pojma o preživljavanju u prirodi. Dolazi do obrata u ulogama gdje Linda postaje šefica na pustom otoku, a Bradley poslušni radnik, kako bi zajedno uspjeli preživjeti ovu avanturu.
Pozitivac – negativac
Prvo ću navesti što mi se svidjelo u filmu, a poslije neke stvari koje mi se nisu dopale. Za početak, Rachel McAdams je stvarno odlična u filmu. Baš se može vidjeti da je uživala u snimanju ovog, totalno drugačijeg filma za nju. Dylan O’Brien je isto solidan u svojoj ulozi i oboje su dovoljno karizmatični da film ne treba imati nijednog drugog značajnog lika kako bi funkcionirao.
Sam Raimi i dalje u nekim scenama pokazuje zašto je majstor horora-komedije. Ponovno se tu u filmu nalaze dvije do tri scene kada njegov talent dolazi do izražaja i to su scene koje su na mene ostavile najviše utjecaja.
Također, sviđaju mi se obrati u filmovima i igranje s likovima u smislu određenja tko je zapravo negativac, a tko pozitivan lik u ovoj priči. Uvijek mi je pozitivno da likovi sami po sebi nisu jednodimenzionalni nego su „sivi“. Ni bijeli ni crni, niti potpuno negativni, niti potpuno pozitivni. Nekoliko puta film promijeni takvu strukturu i ponovno nam osvježi zanimaciju za nastavkom priče.
Sve smo to već vidjeli…
Iako sam naveo da je gluma solidna i da su dvoje glavnih glumaca dovoljno karizmatični, likovi su svejedno dosta plitki. Linda Liddle je nezadovoljna i neuredna djelatnica koja mrzi svoje nadređene. Bradley Preston je bahat i arogantan šef korporacije koji ne zna ništa o stvarnom poslu koji se odvija u pozadini. I to je to. Jedinu dubinu koju saznajemo od likova je u jednoj klasičnoj sceni ekspozicije gdje nas redatelj navodi da nas treba biti briga o tom liku jer su mu se određene loše stvari događale u životu. Zbog toga film dosta pati jer nas na kraju svega nije briga što će se dogoditi s likovima u filmu.
Nadalje, filmu fali horor ili akcijskih elemenata. Previše u filmu pratimo samo razgovore između Linde i Bradleyja o svojim željama i motivima za daljnje radnje kako bi preživjeli. Da nema dvije, tri scene koje sam spomenuo na početku recenzije, film bi se teško mogao smatrati hororom pa čak i trilerom.
Vjerujem da je većina publike koja je gledala ovaj film mogla točno pretpostaviti što će se dogoditi sljedeće. Naveo sam da postoji nekoliko obrata unutar likova, ali nedovoljno da film pokaže neku svoju originalnost. Na kraju je Poziv u pomoć priča koju smo mogli vidjeti već mnogo puta u raznim drugim filmovima.
Na kraju recenzije bih zaključio da je Poziv u pomoć u redu film za otići u kino, pojesti kokice i zabaviti se, ali nažalost, ništa više od toga.
Ocjena: 58/100
Naše ostale filmske recenzije možete pročitati ovdje.
Magistar politologije. Zaljubljenik u filmove od kada sam prvi puta upoznao Donnieja Darka i Keysera Sozea. Obožavatelj psiholoških trilera i opusa Denisa Villeneuevea.
