Privremena zabrana uvoza goveđeg mesa iz Brazila, Argentine, Paragvaja i Urugvaja u BiH otvorila je jedno mnogo važnije pitanje od samog porijekla mesa, pitanje funkcionisanja sistema sigurnosti hrane u Bosni i Hercegovini. Umjesto jasnih odgovora institucija, javnost je dobila konfuziju, a simbol te konfuzije postala je izjava direktora Agencije za sigurnost hrane BiH Sanina Tankovića da je za zabranu saznao iz medija.
„Iskren da budem, za zabranu sam saznao iz medija. Na osnovu čega je donesena, zaista ne znam”, rekao je gostujući u programu N1.
Ova rečenica ne govori samo o jednom propustu u komunikaciji, već razotkriva dubinski problem, izostanak koordinacije između ključnih državnih institucija u oblasti koja direktno utiče na zdravlje građana.
Tanković je ukazao na suštinsku nelogičnost odluke, zabranu novih pošiljki, ali ne i onih koje su već na putu ka BiH.
„Ono što nam je zapalo za oko jeste nelogičnost da je zabrana donesena na osnovu određenih laboratorijskih nalaza, ali da pošiljke koje su već krenule iz Južne Amerike mogu dospjeti u Bosnu i Hercegovinu.“
U praksi Evropske unije, na koju se BiH formalno poziva, ovakav pristup gotovo da ne postoji. Ako je pošiljka sporna, ona se povlači, uništava ili stavlja u karantin. Ne zabranjuje se automatski cijela država izvoznica, osim u slučaju ozbiljnih zaraznih bolesti.
„Tako funkcioniše i Evropska unija, ako se utvrdi problem u jednoj pošiljci, ona se povlači ili uništava, ali se ne zabranjuje uvoz iz cijele zemlje.“
Tanković je podsjetio na često zanemarenu činjenicu da Bosna i Hercegovina proizvodi tek oko 20 posto mesa za vlastite potrebe.
„Ako bismo zabranili uvoz, za dva do tri mjeseca svi bismo postali vegetarijanci.“
Međutim, on jasno naglašava da problem nije u Južnoj Americi, niti u drugim zemljama izvoznicama, već u domaćem sistemu koji nikada nije strateški postavljen.
„Problem je u nama, jer nismo poljoprivredu postavili na prave noge, nismo napravili strategiju gdje će se naš proizvođač osjećati sigurno.“
Drugim riječima, zabrane uvoza ne mogu biti zamjena za nepostojeću poljoprivrednu politiku.
Direktor Agencije detaljno je pojasnio da BiH već ima jasno definisanu proceduru kontrole hrane, od graničnih veterinarskih inspekcija, preko uzorkovanja i laboratorijskih analiza, do karantina za sumnjive pošiljke.
„Ako postoji sumnja, roba se stavlja u karantin i ne može se plasirati na tržište.“
Zabrane kompletnog uvoza, naglašava, uvode se isključivo u slučaju pojave zaraznih bolesti koje predstavljaju ozbiljan rizik po zdravlje ljudi i životinja i to najčešće na nivou cijele Evropske unije, a ne pojedinačne države.
Najalarmantniji dio Tankovićevog istupa odnosi se na nepostojanje koordinacije između Agencije za sigurnost hrane i Kancelarije za veterinarstvo.
„Zabrinjava činjenica da dvije važne institucije na državnom nivou nemaju koordinaciju, jer to stvara konfuziju i strah kod građana.“
Upravo taj strah je ono što građani svakodnevno osjećaju, ne zato što znaju da je hrana neispravna, već zato što ne znaju kome da vjeruju.
Iako BiH ima veliki broj laboratorija i relativno dobru zakonsku osnovu, Tanković priznaje da ključni izazovi ostaju, jačanje službenih kontrola, laboratorijskih kapaciteta i stvarna primjena propisa.
„Evropska unija godinama sugeriše da moramo napraviti iskorak u jačanju službenih kontrola i laboratorijskih kapaciteta.“
Njegov zaključak je jasan, sigurnost hrane nije pitanje jedne institucije, jednog čovjeka ili jedne zabrane.
„Sigurnost hrane je naša zajednička odgovornost.“
Slučaj zabrane uvoza goveđeg mesa iz Južne Amerike pokazao je da BiH nema problem samo s hranom, već sa sistemom koji bi trebao garantovati njenu sigurnost. Dok se odluke donose bez koordinacije, a ključne institucije informacije dobijaju iz medija, povjerenje građana će neminovno slabiti. A bez povjerenja, nijedan sistem, pa ni onaj evropski, ne može funkcionisati.
