Postoje neke istine koje čovjek dugo nosi u sebi, kao kamen na srcu. Teške su, ali ne bole naglo – bole tiho. Jedna od tih istina je i ova: jevrejska zajednica u Bosni i Hercegovini polako nestaje! Istina je da se polako smanjuje. Ne, ne nestaje – ali se smanjuje. I to je teško priznati, ali je pošteno izreći tu činjenicu.
Ne nestaje iz sjećanja, ne nestaje iz duha Sarajevo grada i države, ali nestaje u broju. I to je činjenica koju više ne možemo zaobići. Dok god postoji i jedan čovjek koji se sjeća, govori, pjeva i prenosi – postojat će i zajednica. A Sarajevo će uvijek imati dio nas u sebi. Bili smo tamo – i još uvijek jesmo.
Prije Drugog svjetskog rata, 1940, u Bosni i Hercegovini je živjelo oko 14.500 Jevreja.
U Sarajevu, Mostaru, Travniku, Banjaluci, Tuzli, Bijeljini. U mahalama, čaršijama, radnjama, školama, sinagogama, u kojima su se miješali mirisi sefardske kuhinje, bosanske kahve i zvuci jezika koji su se preplitali kao niti jednog tepiha. U jeziku koji je mirisao na Mediteran, u muzici koja je nosila vijekove, u običajima koji su se preplitali s bosanskim duhom.
Holokaust je odnio živote više od 80% bosanskohercegovačkih Jevreja. Šezdesetih godina prošloga vijeka, ostalo je tek nekoliko hiljada preživjelih.
Pred rat 1992 – oko 1.000 – 1.200.
Danas, 2026 – između 500 i 700.
To su brojevi. Brojke govore same – ne moram ja. Goli, hladni, neumoljivi brojevi. Ali, iza njih stoji priča koja se ne može izbrisati. Jer bili smo tamo – i ostavili trag dublji od statistike.
Jevreji Bosne i Hercegovine dali su svojoj zemlji mnogo: prve moderne apoteke, bolnice, čitaonice, kulturne institucije. Vrhunske ljekare, profesore, pravnike, trgovce. Pisce, prevodioce, humaniste, ljude koji su gradili fabrike, bolnice, pozorišta.
Danas, 27. januara 2026, dok se obilježava Dan sjećanja na holokaust, cijeli svijet se prisjeća najmračnijeg vremena u kojem je ubijeno šest miliona Jevreja. Među njima i hiljade iz Bosne i Hercegovine. Na ovaj dan, dok se sjećanje vraća kao tiha molitva, mi se suočavamo i s još jednom istinom: naša zajednica se smanjuje upravo u vremenu kada antisemitizam ponovo raste u svijetu.
Ne govorim o masama na ulicama. Govorim o neznanju, stereotipima, nepažnji, riječima koje se izgovaraju olako, a bole duboko. Govorim o zaboravu – a zaborav je uvijek prvi korak ka ponavljanju.
I zato je važno pisati i govoriti, ne da bismo izazvali sažaljenje, ne da bismo optuživali, ne da bismo se branili – nego da bismo podsjetili da je mržnja već jednom dovela do nezamislivog.
Podsjetili smo da je ova zemlja nekada imala jevrejsku zajednicu koja je bila vidljiva, snažna i duboko utkana u njen razvoj. Podsjetili da smo bili dio Bosne i Hercegovine ne samo brojčano nego duhom i radom. Iako nas je danas malo, nikada nećemo nestati iz ove zemlje.
Jer zajednica nije samo broj. Zajednica je trag. A naš trag je dubok, širok i neizbrisiv.
Na Dan sjećanja na holokaust, dok se prisjećamo onih koji su ubijeni samo zato što su bili Jevreji, prisjećamo se i onih koji su živjeli ovdje, gradili ovdje, voljeli ovdje – i onih koji još uvijek ostaju ovdje, čuvajući plamen koji se možda ne vidi izdaleka, ali nikada ne prestaje da gori.
To je naša tuga. To je naš ponos. I to je naša nada – tiha, skromna, neodređena, ali živa.
Datum i vrijeme objave: 27.01.2026 – 09:49 sati
