Znanstvenici predlažu „standardnu dozu kanabisa

Postoji jedan naizgled malen, ali oduvijek prisutan i nikada riješen problem u laičkim i kliničkim raspravama o kanabisu: priča se o tome „koliko često” i „koliko puta”, apritom se navode brojke koje bi trebale biti kvantifikacija, no nitko ne govori o tome “koliko je to jako“– osim kada se opisuje subjektivni, individualni dojam učinka. A upravo bi objektivna procjena trebala biti ključni dio jednadžbe u svakoj imalo ozbiljnijoj raspravi o toj temi.

Zašto gramnije dobra mjera?

Kod alkohola je ta priča, barem na papiru, riješena: standardna doza, normirane jedinice alkohola, državne etikete, tablice, preporuke i smjernice. I dalje se može popiti čaša/litra previše, naravno – ljudi su kreativni – ali propisana, preporučenamjera postoji, zapisana je i službeno usvojena.

Kod kanabisa je pak „standardna” mjera po tradiciji bila… pa, recimo, otprilike: „jedan joint”, „par dimova”, „malo trave”, „jedan kolačić”, „jači hit”. To je isto kao da se brzina vožnje na autocesti mjeri u odokativnim jedinicama, recimo „jedan jači pritisak na gas”.

Kanabis je proizvod koji dolazi u više formata nego tjestenina u talijanskom dućanu: list, cvijet, smola, koncentrati, ulja, vape, jestivi proizvodi – bomboni, kolačići… Ali –što svaki prosječni korisnik dobro zna – dva nominalno jednaka konopljina artikla iste mase mogu imati posve različit sadržaj THC-a, a povrh toga THC na tržištu (legalnom i ilegalnom) već desetljećima ima trend rasta koncentracije – posebno kad je riječ o smoli, koja je po definiciji daleko bliže koncentratu nego „originalnoj biljci”.

U praksi to znači da se u ponudi sve češće nalaze proizvodi koji u istoj masi nose bitno više THC-a nego prije deset ili dvadeset godina, pa se stari „osjećaj za dozu” više ne može uzeti zdravo za gotovo.

Kad se tome doda činjenica da se isti naziv proizvoda u žargonu može lijepiti na vrlo različite postotke THC-a, postaje jasno zašto je „gram” nedovoljno precizno mjerilo, a „joint” tek (ne)zgodna ulična anegdotalna jedinica. Drugim riječima: frekvencija bez potencije je poluinformacija, jer dvoje ljudi može kanabis„koristiti jednom dnevno”, ali realno jedno od njih dvoje može uzimati nekoliko puta više aktivnog THC-a.

Što je učinila ekipa s Batha?

Nova studija objavljena u časopisu Addiction predlaže da se uvede ono što zvuči banalno, ali bi u praksi moglo predstavljati velikustvar: standardizirana jedinica THC-a (tetrahidrokanabinola), glavnog psihoaktivnog sastojka kanabisa. Jedna standardizirana jedinica je definirana kao 5 mg THC-a – i onda se rizik štetnosti procjenjuje po tome koliko se takvih jedinica unese tjedno.

Autori studije (Sveučilište u Bathu i suradne ustanove uzeli su podatke iz longitudinalne studije CannTeenprovedene u Londonu. U uzorku je bilo 65 odraslih (26–29 godina) te 85 adolescenata (16–17 godina), a sudionike se pratilo kroz 12 mjeseci, u više točaka mjerenja, što im je omogućilo da uz „presjek” dobiju i barem grubi osjećaj dinamike ponašanja kroz vrijeme.

Količina, učestalost i jačina korištenja procjenjivale su se validiranim upitnikom (Enhanced Cannabis Timeline Followback, EC-TLFB) koji je zapravo pokušaj da se sjećanje o „kada i koliko” pretvori u nešto nalik dnevniku, umjesto u jednu općenitu rečenicu tipa „ma, tu i tamo”. Time se dobiva detaljniji tjedni obrazac korištenja, a ne samo broj dana. Dijagnoza poremećaja uzimanja kanabisa (CUD) postavljena je po DSM-5 kriterijima na kraju praćenja, dakle nakon što se vidjelo kako se navike ponašaju kroz godinu.

Nakon toga su svu tu „potrošnju” preveli u zajedničku valutu: izračunali su tjednu potrošnju u „THC jedinicama” (5 mg = 1 jedinica) i zatim provjerili koliko dobro taj broj razlikuje osobe s CUD-om od onih bez CUD-a. Za to su koristili ROC analizu, statistički alat koji traži prag gdje se najbolje balansiraju osjetljivost i specifičnost – odnosno gdje broj jedinica najpouzdanije „pogađa” skupinu s poremećajem, uz što manje lažnih alarma.

Brojevi koji su zapeli za oko

Rezultat nije „sveta granica” – nije crta preko koje se magično prelazi iz „OK” u „problem”, ali je prvi ozbiljan pokušaj da se nacrta prag rizika – i to kroz brojke koje se mogu uspoređivati.

Kod odraslih se prag za povećani rizik „bilo kakvog CUD-a” u ovom uzorku pojavljuje oko 8,26 THC jedinica tjedno, dok se prag za umjereni/teški CUD pomiče više, prema 13,44 THC jedinica tjedno.

Autori ističu da te brojke nisu fiksna granica ni univerzalni recept za sigurnost uporabe THC-a, nego statistički marker koji u ovom uzorku razdvaja skupine bolje nego puko brojanje dana korištenja – koristan za usporedbu i razgovor o riziku, ali bez jamstva da ista „crta” jednako vrijedi u svakoj populaciji i za svaki tip proizvoda.

Kod adolescenata pragovi su niži: za „bilo kakav CUD” oko 6,04 jedinice tjedno, a za umjereni/teški CUD oko 6,45 jedinica tjedno. Ta blizina dviju vrijednosti zapravo je poruka sama za sebe: kod mlađih se „zona rizika” brzo zgušnjava, pa se granice za blaže i teže oblike praktički preklapaju – što se dobro uklapa u širu sliku o većoj ranjivosti mozga u razvoju i o tome kako raniji početak i intenzivnija uporaba nose veći teret posljedica.

Bathov press-materijal dodatno prevodi te brojke u nešto što ljudi mogu zamisliti: 8 jedinica ≈ 40 mg THC-a tjedno, a u njihovom uzorku je većina onih iznad te razine imala CUD.

40 mg THC-a – koliko je to u stvarnom životu?

Ovdje stvari postaju zanimljive (i pomalo neugodne), jer se vidi koliko su svakodnevne procjene „od oka” zapravo loše.

Ako je 1 jedinica 5 mg THC-a, onda „brojke iz studije” odjednom dobiju meso i kosti: oko 8 jedinica znači približno 40 mg THC-a tjedno, a 13 jedinica je reda veličine 65 mg tjedno. To su samo pretvorbe, ali su korisne jer omogućuju da se pragovi iz tablice mentalno prebace u nešto što se može usporediti.

Uzmimo banalni primjer s „herbal” kanabisom. Ako netko u tjednu potroši oko 0,3 g proizvoda jačine 15% THC-a, u toj masi je približno 0,045 g THC-a – odnosno 45 mg THC-a. Kad se tih 45 mg podijeli s 5 mg po jedinici, dobije se oko 9 THC jedinica, što je već iznad praga koji se u ovoj studiji za odrasle veže uz povećani rizik (oko 8,26 jedinica). Poanta nije da se time može „dijagnosticirati” nekoga kalkulatorom, nego da relativno skromna količina proizvoda, ako je dovoljno potentna, bez problema „prebaci” tjedne pragove koji se u podacima pojavljuju kao rizični.

Naravno, to nisu univerzalne „konverzije”, nego se njima ističe središnja poanta: masa “trave” bez postotka THC-a je informacijski siromašan i skoro sasvim neupotrebljiv podatak u bilo kojim okvirima.

Čemu to služi?

Ovakva standardizacija ima tri vrlo praktične posljedice.Ponajprije, jasnije smjernice smanjenja štete odjednom postaju izvedive jer se razgovor može voditi oko nečega što se da uspoređivati. Čak i kad je poruka „najsigurnije je ne koristiti”, javno zdravstvo u stvarnosti često radi s onim što ljudi ionako rade – pa standardna jedinica omogućuje da se rizik spušta konkretnim potezima, primjerice izborom slabijih proizvoda ili manjom ukupnom dozom.

Drugo, klinička komunikacija prestaje biti nemušta pantomima. Liječniku (a sve više i zakonodavcu!) je bitno značenje „koliko”, a odgovor tipa „svaki dan malo” klinički (i legislativno) ne znači gotovo ništa. Kad se količina prevede u okvirni broj miligrama THC-a tjedno, otvara se smislen razgovor o ovisnosti, anksioznosti, psihotičnim epizodama, kognitivnom funkcioniranju, motivaciji i spavanju – dakle o stvarima zbog kojih se ljudi na kraju i pojave u ordinaciji. Ili pred zakonom.

Treće, istraživanje i označavanje proizvoda dobivaju zajednički jezik. U državama s legalnim tržištima standardna jedinica može postati dio označavanja, usporedivo s alkoholnim jedinicama, a istraživanjima olakšati usporedbu „korištenja” između različitih proizvoda i načina unosa.

Ali… kanabis nije alkohol (da, tu je kvaka)

Sama ideja „THC jedinice” je korisna, ali nije čarobni štapić.Kao prvo, kanabis nije jedan spoj nego kemijski koktel: THC je najglasniji instrument u orkestru, ali nije jedini. U stvarnom proizvodu postoji čitav niz drugih kanabinoida i terpena koji mogu modulirati subjektivni doživljaj, nuspojave i funkcionalni učinak – pa „isti broj miligrama THC-a” ne mora uvijek značiti i isti klinički profil.

Nadalje, način unosa mijenja farmakokinetiku toliko da se ista brojka na papiru počne ponašati kao druga tvar. Deset miligrama THC-a inhalirano i deset miligrama THC-a u jestivom obliku nisu ista priča: razlikuju se početak djelovanja, vrh učinka i trajanje, a kod jestivih proizvoda dodatni problem je odgođeni efekt koji mami na „još malo”, pa se predoziranje događa više iz strpljive matematike nego iz loše namjere.

Enhanced Cannabis Timeline Followback inače bilježi i način unosa (pušenje/vape, ingestija i sl.), ali u samoj konstrukciji „standardne THC jedinice” autori su slijedili logiku Freemanova prijedloga: 5 mg THC-a vrijedi kao 1 jedinica bez obzira na put unosa. Drugim riječima, nisu pokušavali „izjednačiti” inhalaciju i ingestiju kroz farmakokinetičke korekcije (različit početak, vrh i trajanje učinka, različita bioraspoloživost), nego su sve metode svodili na zajedničku valutu količine THC-a koju osoba procjenjuje da je unijela. To je praktično za javnozdravstvenu komunikaciju i usporedbu, ali znači da pragovi iz ove studije govore o količini THC-a, a ne o „stvarnoj jačini doživljenog učinka” koja se može razlikovati između jointa i kolačića.

Naposljetku, rezultati ove studije su i dalje pokazatelji za jedan populacijski uzorak, za jednu državu i promatrački dizajn. CannTeen je londonski uzorak koji se oslanja na samoprijavu, pa pragovi izračunati u toj populaciji ne moraju identično sjesti na druge gradove, kulture, tržišta i vrste proizvoda.

Autori i sami naglašavaju da je sljedeći korak provjera u većim i međunarodnim uzorcima.Drugim riječima: „8 jedinica” nije prirodni zakon, nego statistički rezultirani prag koji u ovom specifičnom datasetu najbolje odvaja skupine. Ipak, čak i uz navedena ograničenja, ovo je i dalje ogromna nadogradnja u odnosu na dosadašnje brojanje dana korištenja „tu-i-tamo-ponekog jointa”.

Zašto standardizacija baš sada?

Europa i šire tržište ulaze u fazu u kojoj je kanabis sve dostupniji (legalno ili de facto), proizvodi su sve raznovrsniji i dostupniji, a THC u njima često je znatno viši nego prije. U isto vrijeme se mijenja i „forma” ponude: uz klasični cvijet konoplje sve više prostora zauzimaju smole i koncentrati, a tu su i jestivi proizvodi s dozama koje je lako podcijeniti – osobito kad učinak kasni, pa se u međuvremenu posegne za „još jednim zalogajem”.

Kad se promijeni kemija proizvoda, smjernice koje ignoriraju tu kemiju postaju zastarjele. Nije isto govoriti o kanabisu iz doba kad je prosječan proizvod bio slabiji i homogeniji i o tržištu gdje je varijabilnost ogromna, a „isti naziv” može skrivati sasvim različite postotke THC-a. U takvom okruženju standardna jedinica djeluje kao minimum činjenične higijene u javnom razgovoru: omogućuje usporedbu, okvir za smanjenje štete i barem približan prijevod između različitih oblika i navika.

U tom smislu „THC jedinica” je pokušaj da se priča prebaci s folklora na mjerljive varijable – ne da bi itko dobio „dozvolu” ili „zabranu” u miligramima, nego da se rizik može opisati brojkama koje imaju isto značenje i izvan vlastite dnevne rutine. A i kao jedan od ključnih koraka prema legalnoj distribuciji dobro kontroliranih oblika i doza THC-a, čija korisnost i medicinski učinci mogu doći do izražaja jedino kada su standardizirani: mjerljivi i provjerljivi

I da, vjerojatno će se dio publike ljutiti jer im netko „kvantificira gušt”. Ali javno zdravstvo je takvo: stalno nešto kvari romantiku, i to najčešće baš onda kad se romantika suoči sa znanošću i statistikom.

^{Igor „Doc“ Bereckije pedijatar-intenzivist na Odjelu intenzivnog liječenja djece Klinike za pedijatriju KBC Osijek. Pobornik teorijske i praktične primjene medicine i znanosti temeljene na dokazima, opušta se upitno ne-stresnim aktivnostima: od pisanja znanstveno-popularnih tekstovau tiskanom i online-izdanju časopisâ BUG, crtkanja računalnih i old-schoolgrafika i dizajna, zbrinjavanja pasa i mačaka, fejsbučkog blogiranja o životnim neistinama i medicinskim istinama, sve do kuhanja upitno probavljivih craft-piva i sasvim probavljivih jela, te neprobavljivog sviranja bluesa.}