Najpoznatija Višegrađanka

Među ukopanim žiteljima na Jevrejskom groblju sa pogledom na ćupriju nalazi se i spomenik posvećen Loti Celermajer. Poljakinji po rođenju, Bosanki po određenju. Donesenoj na svijet u Krakovu 1860. Preminuloj u Višegradu 1938. Najstarijoj od tri sestre koje su u kasabu doselile krajem 19. stoljeća.

Zahvaljujući pisanoj riječi, postala je najpoznatija Višegrađanka. Lijepa, radišna i sposobna žena. Lotika, kako je Ivo Andrić u svome remek-djelu naziva. Upravnica prvog hotela u istočnoj Bosni.

Zavodnica i poslovna žena

“Vrlo mlada je ostala udovica, već u dvadesetoj godini života”, zapisala je Divna Vasić, historičarka višegradskih Židova. “Ubrzo poslije smrti muža doktora, sa sestrama seli u Višegrad, koji je tada dio Austro-Ugarske.”

U romanu “Na Drini ćuprija” nobelovac je od poljske Jevrejke konstruisao jednog od najjačih likova južnoslavenske književnosti. Znak novog doba. Poslovnu, evropsku ženu. Ipak, nema izdašnih saznanja o njenom životu prije preseljenja u podrinjsku kasabu.

Lotika Celermajer sa porodicom i prijateljima

Trbuhom za kruhom, iz Poljske je pješice stigla u Višegrad. Rukovodila je prenoćištem koje su stanovnici nazivali njezinim imenom. Zdanje iz 1891. još uvijek u gradu ponosno stoji. U katastarske je knjige zabilježeno 1905. Vlasnik je bila sarajevska tvrtka Franje Čeline. Novi gospodari 1907. postali su Abraham Celer i Loti Celermajer.

Zur Brücke, kako se hotel zvanično zvao, posjedovao je sobe na sprat, “imao je čiste i pristojno opremljene sobe i dvije sale: veliku, u koju je dolazio običan svijet i malu, odvojenu vratima od neprozirnog stakla sa natpisom: Extra Zimmer, gdje su dolazili bogatiji i ugledniji gosti”, objašnjava Vasićeva. Oficiri, činovnici, inžinjeri i gazde, nisu se miješali sa običnim gostima. “Osoblje hotela činili su ljudi od povjerenja, takođe stranci; kelnerica Malčika, Mađarica, ‘calkelner’ Gustav, češki Nijemac i momak Milan Ličanin, koji je vodio računa o redu u hotelu.”

Obaveza im je bila da upoznaju posjetioce. Da znaju “njihove navike, platežnu moć, narav, da znaju koga treba pustiti u hotel, a koga ne. Vodili su računa da gosti što više piju i uredno plaćaju”, napominje Divna, ističući da je Andrićeva junakinja “bila zadužena za bolje, probrane goste, za razgovore i druženja sa njima”.

Neumorno je radila. Stjecala veliko bogatstvo. U kratkim momentima predaha zavlačila se Lotika u sobu. Donosila važne odluke. Prebirala račune, te pratila bursu. Odgovarala na poštu i trgovala akcijama. Novac je trošila na siromašne rođake. Obrazovala ih. Ženila i udavala njihovu djecu. Brinula o sunarodnicima.

Adela i Helena Škarda, unuke Lotikine
sestre Adelaide, 1936.

“Višegrađani su je zvali Tante Lota, a hotel, čiji je stvarni vlasnik bio poljski Jevrejin Celer, Lotikin hotel… negde uz Prvi svetski rat, kada je srpska vojska napala most i hotel, Lotika je, kao i mnogi Višegrađani, pobegla s onu stranu Drine – čim se rat završio, ona se vratila u višegradsku varoš, obnovila hotel i vodila ga, bezmalo, sve do svoje smrti”, govorio je bosanski pisac.

Uživala je u muškom društvu. Iako nije imala ljepotu svojih sestara, osvajala je čaršijske muškarce. Bila je svjesna sebe. Kao zavodnica, ali i poslovna žena. Snažna i samostalna. Rušila je patrijarhalne rodne stereotipe u kasabi. Držeći se u poslu principa – Bez skandala!

Propast u poslovanju dolazi sa promjenama u društvu. U vrijeme aneksije, profita je bilo sve manje. Gomilali su se dugovi i obaveza. Počela je Lotiku i konkurencija uništavati. Preuzimati joj goste. Sve je mukotrpnije bilo raditi, a brigu je vodila i o sestričinama. One koje je sve vrijeme pomagala, u njih se najviše razočarala. Više niko na nju nije mislio. Fizički, poslovno i psihički razbijena, preminula je u Višegradu. U sedamdeset i osmoj godini života.

Nakon Lotike, hotel su do početka Drugog svjetskog rata vodile njezine srodnice Helena i Serafina – Ina. Deborine i Abrahamove kćerke. Nakon dodjele Nobelove nagrade, uputile su čestitku Ivi Andriću. Srdačno im je zahvalio.

Vječno počivalište Lotike Celermajer

Poslije holokausta, njih se dvije u Višegrad vraćaju. Željele su hotel obnoviti. Možda i prodati. Tokom rata je bio oštećen. No, nisu bile takve sreće. Godine 1959. objekat je nacionalizovan. Godinama se nalazio u vlasništvu Panosa. Ugostiteljskog preduzeća. Nakon rata protiv Bosne, konačište je privatizovano. Dio zgrade izdaje novi vlasnik.

U višegradskom podrumu Doma kulture desetljećima je životario jedan pokvareni piano. Zaboravljen i u mraku. Početkom 2000-ih utvrđeno je da je pripadao Lotiki Celermajer. Stvarala je na njemu muziku. Instrument je Helena, nakon što je hotel od države oduzet, poklonila kulturno-umjetničkom društvu kojim je rukovodio Rus Aleksej Esanov. Sada krasi lokalnu Turističku organizaciju. Jedini eksponat sačuvan iz hotela heroine našega nobelovca.

“Ja nosim lepe uspomene iz ove varoši, nezaboravna sećanja na prirodu i ljude”, kazivao je književnik u posljednjem zijaretu zavičaju svoje mladosti. Sjećanja su ga navodila na momente odrastanja. Na osobe koje su označile njegov život.

“Sam Andrić je isticao da je poznavao neke od svojih književnih junaka, sa nekim od njih se i družio, ili je za njihove sudbine čuo iz priča sugrađana”, ustvrđuje Divna Vasić. Žena koja se dala u misiju ponovno oživjeti sjećanje na Lotiku. “Tako su piščevo djetinjstvo i drugovanje obilježili i višegradski Jevreji − neke od njih ovjekovječio je u svom romanu i pripovijetkama.”

Zgrada nekadašnjeg Lotikinog hotela u Višegradu

Lotikin ispraćaj

Osim poljske Jevrejke, Ivo Andrić pominje i njezine sestre i zeta. Debora je umrla 1933. u šezdeset i drugoj godini života. Abraham Celer je preminuo 1935. u sedamdeset i šestoj godini. Sahranjeni su pored Lotike. Na Okolištu. Adelaida je bila supruga poduzetnika Lavoslava Šperlinga. Imali su petoro djece. Benjamina, Ferda i Samuila su likvidirali nacisti. Ana je mlada umrla. Holokaust je preživjela jedino Serafina. I to zahvaljujući katoličkom porijeklu svoga muža, Antona Škarde. Bio je Čeh. Vlasnik hemijske fabrike u Dobrunu. Pred Drugi svjetski rat odselili su u Beograd. Imali su četvoro djece. Adelu, Helenu, Ota i Vladimira. Helenina kćerka je Svetlana. Podgorička spisateljica Jelena Đurović njezin je potomak.

“Lotikin grob posjetila je i Marlena Celermajer, penzionisani profesor iz Pariza”, navodi Divna. “Njen djed Isidor, a Lotikin brat, živio je u Travniku. Potomci ove porodice žive u Srbiji i na Zapadu.”

Pogreb Lotike Celermajer je bio veliki događaj za istočnobosansku palanku. Mnogo je ljudi došlo na ispraćaj. Kiša je padala. Sahranio ju je mesar Avram Romano. Suprug Bukice Romano.

Iako onomad značajna za varoš, grob joj je sada napušten. Neuređen i zaboravljen. Obrastao u travu. No, i dalje sa brijega motri Ivino mjesto djetinjstva.

Ivo Andrić u posjeti Višegradu, 1963.