Zašto trebate pročitati Zapise iz podzemlja Fjodora Dostojevskog: Ispovijest modernog čovjeka

Zapisi iz podzemlja (1864) jedan su od onih tekstova koji se ne čitaju radi zapleta, nego radi sudara s vlastitom sviješću. To je kratki roman bez klasične radnje, ali s gotovo neiscrpnom unutarnjom dinamikom, u kojem Dostojevski kondenzira temeljna pitanja moderne književnosti: slobodu, identitet, razum, samosvijest i destruktivnu moć mišljenja. Upravo zato ovaj tekst često važi za ishodište egzistencijalizma, iako je napisan decenijama prije Sartrea, Camusa ili Kafke.

Roman je strukturiran kao ispovijest neimenovanog pripovjedača, bivšeg činovnika, koji iz svoje simbolične i doslovne „podzemne“ pozicije govori protiv svijeta, ali još više protiv samoga sebe. On je nepouzdan narator, intelektualno oštar, emocionalno paraliziran, opsjednut vlastitom sviješću i nemoćan da tu sviješću išta popravi. Njegova „bolest“ nije fizička, nego ontološka: on pati od viška svijesti. Dostojevski ovdje radikalno razotkriva ideju da je čovjek racionalno, uravnoteženo biće koje teži sreći i harmoniji. Naprotiv, čovjek iz podzemlja sistematski sabotira vlastitu sreću samo da bi dokazao da je slobodan.

Živjeti tiho i ne odustati

Zašto trebate pročitati Stoner Johna Williamsa: Roman koji boli više od tragedije i traje duže od velikih djela

U tom smislu Zapisi iz podzemlja predstavljaju frontalni napad na optimizam 19. stoljeća, na vjeru u progres, nauku i racionalno uređenje društva. Pripovjedač ismijava ideju da se ljudsko ponašanje može svesti na matematičke formule ili društvene zakone. Njegova čuvena tvrdnja da je „dva puta dva četiri odlična stvar, ali da je dva puta dva pet ponekad veoma šarmantna stvar“ zapravo je provokacija upućena racionalizmu: čovjek će, tvrdi Dostojevski, iz čistog inata izabrati iracionalno, pogrešno ili destruktivno, samo da ne bude sveden na mehanizam.

Drugi dio romana, koji donosi epizode iz pripovjedačeve prošlosti, pokazuje kako ta filozofija izgleda u praksi. Njegovi pokušaji da se socijalno afirmira završavaju poniženjem; njegovi odnosi s drugima prožeti su mješavinom zavisti, agresije i samoprezira. Susret s Lizom, prostitutkom, jedna je od ključnih scena ruske književnosti: on u njoj istovremeno vidi mogućnost spasenja i prijetnju vlastitom samoodržanju u patnji. Nije sposoban da prihvati ljubav bez potrebe da je uništi. Time Dostojevski pokazuje kako svijest, kada se odvoji od empatije i odgovornosti, postaje sredstvo samouništenja.

Lik čovjeka iz podzemlja često se poredi s Don Kihotom, ali bez idealizma i bez iluzije o plemenitosti vlastite borbe. On je antijunak moderne epohe: obrazovan, samosvjestan, ironičan, ali nesposoban za djelovanje. U tom smislu, ovaj roman je koncentrat svega onoga što će se kasnije pojaviti u Dostojevskijevim velikim romanima: Raskoljnikovljeva moralna rascijepljenost, Stavroginova nihilistička praznina, pa čak i Sonjina figura kao mogućnost iskupljenja, već su nagoviješteni u Zapisima iz podzemlja.

Posebna vrijednost romana leži u njegovoj brutalnoj iskrenosti. Dostojevski ne nudi utjehu, niti jednostavne odgovore. Ovo nije roman o iskupljenju, nego o suočavanju. Čovjek iz podzemlja je ogledalo koje pokazuje ono što kultura, uljuđenost i ideologije pokušavaju sakriti: da je civilizirani čovjek duboko ambivalentno biće, rastrzano između želje za smislom i poriva za samouništenjem. Knjige, kako sam pripovjedač priznaje, postaju i štit i bijeg od stvarnog života, zamjena za djelovanje.

Zato Zapisi iz podzemlja ostaju trajno aktuelni. To je tekst koji ne zastarijeva jer se ne bavi historijskim okolnostima, nego strukturom ljudske svijesti. Čitati Dostojevskog ovdje znači ne tražiti identifikaciju, nego prepoznavanje. Roman nas ne pita da li se slažemo s čovjekom iz podzemlja, nego koliko ga dobro poznajemo. I upravo u toj nelagodnoj bliskosti leži razlog zašto se ova knjiga mora čitati.