U San Marino sam stigao na jedan dan – zapravo manje. Nakon utakmice, dok se ostatak ekipe povlačio u hotele i autobuse, ja sam sjedio u iznajmljivanje automobila i krenuo da se vozi gotovo pustim, krivudavim ulicama ove najmanje zemlje na svijetu. Kao i uvijek, plan je postojao, ali se pokazalo da su mi vožnja i hodanje sasvim dovoljni da upoznam jednu od najneobičnijih republika na svijetu. Jer San Marino nije destinacija koju posjećujete – to je destinacija koja vam se otkriva.
Najstarija republika na svijetu, manja od Menhetna – ali vječna
U prvim minutama razgovora domaćini su mi rekli rečenicu koju ću dugo pamtiti: „Mi smo mala država kojoj se nikad nije žurilo da postane veća“.
Ovo je najstarija i jedna od najupornijih republika na svijetu – osnovana 301. godine nove ere, starija je od većine današnjih nacija za više od milenijuma. Po površini je manji od Menhetna, ali je tokom Drugog svetskog rata primio više od 100.000 izbeglica, šest puta više od sopstvenog stanovništva.
Nemaju more, aerodrom, rudna bogatstva. Ali oni takođe nemaju državni dug, imaju jedan od najjačih pasoša na svijetu i ekonomiju koja funkcionira bolje od mnogih, mnogo većih zemalja. S razlogom: ako nešto urade, rade na svoj način.
Dijaspora © privatna arhiva Nenad Dikić
Zemlja paradoksa
San Marino je pun malih apsurda koji za njih imaju savršenog smisla. Možete legalno posjedovati 20 komada vatrenog oružja, ali je nezakonito zalupiti vratima automobila – iz poštovanja javnog reda. Vojska postoji, ali koristi samostrele za obuku – više ceremonijalnu nego vojnu. Nema ograničenja. Nema granične policije, nema pasoške kontrole. A ipak imaju pasoš zlata vrijedan.
Imaju detaljna pravila o svemu – osim teritorije, koju su mogli proširiti kada im je Napoleon lično ponudio zemljište i pristup moru 1797. Oni su odgovorili: “Hvala, ali ostajemo ovakvi.”
Dva predsjednika, svakih šest mjeseci
Politički sistem San Marina izgleda kao da ga je dizajnirao dramaturg – ali on funkcioniše već osam vekova.
- Dva šefa države ili dva kapetana guvernera biraju se svakih šest mjeseci.
- Nakon isteka mandata građani imaju rok od tri dana da podnesu pritužbu ukoliko su zloupotrijebili svoja ovlaštenja.
- U stvari, nemaju ustav, ali žive po statutima starim šest vekova.
Zato su jedinstveni u svetu.
Građani koji se ne osjećaju kao građani
Jedan od mojih sagovornika u San Marinu bio je državljanin ove zemlje, koji se, kako kaže, “ne oseća tako” jer mu oba roditelja nisu rođena u San Marinu. Ovo je važan detalj: zemlja koja je nekada primala hiljade izbjeglica danas ima možda najstrože uslove za državljanstvo na svijetu:
- 30 godina neprekidnog boravka (10 ako ste u braku sa državljaninom),
- nema dvojnih pasoša za nove državljane,
- djeca ne stiču državljanstvo rođenjem ako oba roditelja nisu iz San Marina.
Paradoks nacije koja je bila utočište, ali ljubomorno, gotovo opsesivno čuva svoj identitet.
Noćna vožnja u pustom San Marinu – lični utisak
Put uz brdo prema starom gradu u kasnim satima je kao penjanje kroz vrijeme. Ulice su krivudave, prolazi uski, a sve je tiho, neverovatno tiho. Samo nekoliko prolaznika, svjetla lampi i osjećaj da ste u gradu koji čuva svoju tajnu.
na Trgu slobode (Piazza della Libertà), gdje je danju sve puno turista, noću samo vjetar i pogled koji se spušta preko brda u Italiju. Djeluje kao balkon nacije – mali, ali neobično snažan.
I cijelo vrijeme vas prati osjećaj da je ovo jedan od rijetkih gradova koji noću postaje još ljepši nego danju.
Spomenik žrtvama bombardovanja u Drugom svetskom ratu © privatni arhiv Nenad Dikić
Zašto ću se vratiti u San Marino?
San Marino sam doživio kao dokaz da veličina nije u teritoriji, resursima ili brojkama. Veličina je izbor!
A San Marino bira da bude upravo ono što jeste – 1700 godina.
Ovo je tekst o zemlji u kojoj sam proveo samo jedan dan. Ali ostavila je utisak koji traje mnogo duže. I znam da ću se vratiti, makar samo da ponovo prošetam tim tihim serpentinastim ulicama i vidim grad kako zaspi na vrhu planine. Ohrabrujem sve koji ovo čitaju da učine isto.
Na kraju, postoji samo jedno pitanje koje možemo postaviti kapetanima i regentima:
Kako je moguće ostati slobodan tako dugo, bez granica, bez vojske, bez resursa – i bez potrebe da budete veći?
San Marino je možda mali, ali njegova priča nije ništa manje važna.
Naslovna fotografija – Trg slobode © privatna arhiva Nenad Dikić
