Sve je laž, samo pusta laž

Na kraju smo još jedne godine. Sve blješti, sija, svijetli, ulice, građevine, izlozi, parkovi. Sumiraju se rezultati, poslovni, privatni, emotivni, materijalni, ovakvi, onakvi. U totalu, uglavnom ništa novo. Godina kao sve prethodne. Za narod ništa novo, drugačije. Ništa pozitivno. Korak naprijed, nazad dva i tako desetinama godina unazad. Vrti se ista mantra, ne daj Bože gore, nek’ ne puca, ne daj Bože opet rata, šuti, ne talasaj… i u tome prolaze sve godine od kraja rata. Svi smo vrlo svjesni, ali svi odgurujemo od sebe istinu, da živimo teže nego u ratu, da puca sa svih strana, samo što se ne čuju detonacije, ne vide se rupe. One su u nama. Raznose i razvaljuju nas. Iz dana u dan.

Pucamo po svim šavovima. Nikada više iznenadnih smrti, teških oboljenja, autoimunih bolesti, neobjašnjivih simptoma. Pravimo se da to ne vidimo, ne čujemo, da nas se ne tiče, da tako mora biti. Hrabrimo jedni druge, tješimo, a ni sami ne vjerujemo u riječi koje izgovaramo. Ne vjerujemo više ni u šta, posebno ne u ono “biće bolje”. Jer svi se trude da u što ljepši celofan umotaju sve što žive, brakove, porodične ili prijateljske veze, poslovanje, karijere… Sve češće se budim i odlazim na spavanje sa stihovima Dine Merlina koji mi se vrte po glavi: Sve je laž, samo pusta laž, što se oko nas ukrug vrti.

I ove godine smo nekoliko puta čuli da se revidira lista onkoloških lijekova. Zamislite državu koja se svojim zakonima obavezala da će to činiti jednom svake godine iako je praksa u svim zemljama okruženja, Evrope i svijeta da to čini dva do šest puta godišnje, pa čak i češće u slučajevima kada se i čim se na tržištu pojavi novi lijek koji je potreban onkološkom pacijentu i koji je pokazao izuzetno dejstvo.

A zamislite državu koja, iako je obavezna, to nije u stanju učiniti niti jednom godišnje. Odnosno, ni u dvije godine, tri, pet, a evo na kraju smo i šeste godine, a lista još nije revidirana. Čuli smo do sada desetine puta da će biti, uskoro će, radi se, prije odmora će, poslije odmora će, samo što nije… i vjerovali. Ili smo samo glumili da vjerujemo. Ne znam ni sama.

Ali, znam da ćemo uskoro umjesto šest godina, govoriti, vrištati da lista nije revidirana sedam godina, vrlo vjerovatno će biti i osam godina, devet, 10… ali nas niko neće čuti, kao što nas ne čuje ni danas, kao što nas nisu čuli ni jučer. Jer, to je samo naš problem. Problem bolesnih. Teško bolesnih. Onih koji su pored teške bolesti, osuđeni da žive u državi koja ne voli svoje građane. Bolesne građane. Smetamo im. Previše koštamo. Svašta želimo, pa čak i da se liječimo, još smo namaštali da bismo da se liječimo kao svi bolesni u cijelome svijetu.

Želimo i da živimo. Imamo još nekih planova, želja. Radovalo bi nas da doživimo još sreće, ljubavi, radosti, uspjeha. Radovalo bi nas da se još sunca i mjeseca nagledamo, pokisnemo još koji put, promrznemo u zimskoj noći. Radovala bi nas prilika da još koji put jako zagrlimo one koje volimo, u krilu ih uspavamo, na uho šapnemo da smo tu, suze obrišemo, pobjede proslavimo, najjače aplaudiramo, iz srca nasmijemo. Radovale bi nas šansa, prilika, mogućnost. Istom jačinom bi nas radovale šanse, prilike, mogućnosti kao što nas danas brinu, dušu nam jedu oduzete šanse, ukradene prilike, nepružene mogućnosti.

Ali, vama i ne trebaju zadovoljni građani. Kud ćete s njima? Puno je bolje uskratiti im sve, o jadu ih zabaviti pa da nemaju vremena ni snage pratiti i analizirati rad vođa, tražiti odgovornost i rezultate rada onih koje i mi biramo. Zadovoljnom građaninu može pasti na pamet i da zatraži da neko položi račune, progovori o nepravdama, odgovori za pronevjere. Može im pasti na pamet da život nije samo preživjeti, samo disati, da su za život potrebni i sigurnost, kvalitetno obrazovanje, pravedna socijalna politika, legalna gradnja, povoljan ambijent za poslovanje… Može im pasti na pamet da traže da od svoga rada mogu otići barem jednom godišnje na odmor, kupiti frižider ili peglu bez kredita ili dobiti uslove za liječenje kakve i kako zakon propisuje.

Zato je bolje, dokle god mogu, da nam na slamku daju pravo, pravdu, nadu, šansu, da nas samo održavaju u životu… obećavaju i govore što želimo čuti, a rade ono što njima odgovara. Kada su mogli oni prije, i oni prije njih, i prije ovih, mogu i ovi sad, kao i oni koji će doći, proći, vratiti se. Mogu oni sve, samo ne mogu ili neće da se bave čovjekom. Bolesnim čovjekom.