Lijeni vikendi u kojima dominira miris doma kafa koji lagano provri na šporetu, dva puta. Sjećate se tog osjećaja: stojite bosih nogu na kuhinjskim pločicama i pažljivo gledate u aparat za kafu kako ne biste prolili kafu. Miris se prvo širi kuhinjom, a zatim prati vaše kretanje kroz hodnike, uspomene i maštu.
Volim da osetim sunce na obrazu tokom dana dok čekam na semaforu. Volim da ćaskam sa blagajnicom u radnji i da se smejem komšijskim šalama. Volim da prođem pored pekare i osetim slatki miris, a kada se pogledam u ogledalo, kosa mi izgleda upravo onako kako je zamišljam. Sretan sam kad kasnim, i na kraju ipak stignem na vrijeme, ali najviše volim da legnem u ispeglane čaršave.
Da posteljina miriše na čistu i uštirkanu, da je soba hladna i da je poplun pun pahulja.
Lezi i nestani, u sebi, u perje i puh. U nebo, lagano padaš kroz oblake i uživaš.
Vi postojite. Nema druge, moraš biti srećan.
Spavanje danas, sa kolutovi suvog grožđa cimeta posuti otopljenim šećerom.
Dok plutam između budnosti i snaSlušam Mjesečeva sonata Ludwig van Beethoven i ja mislimo da su uštirkali i ispeglali sve te bijele košulje, muške i ženske, sa volanima i čipkom, koje su bile moderne početkom 19. stoljeća. Dok su čekali da Betoven pređe iz ciklusa “klasični u romantični”, stalno me mučilo pitanje:
I šta i koga čekamo?
