Prije više od pet stoljeća, mali broj modnih ikona koristile su ekstravagantan, luksuzan izgled kako bi stekle utjecaj i moć tokom turbulentnog razdoblja italijanske historije.
Renesansna Italija bila je dom nekim od najpoznatijih i najutjecajnijih umjetnica koje su ikada živjele. Manje poznate, ali u svoje vrijeme vjerojatno jednako utjecajne, bile su brojne izuzetno elegantne žene čiji su politički promišljeni modni izbori često korišteni kao sofisticiran oblik tihe moći u posebno burnom razdoblja italijanske historije.
Modni dizajner i historičar Darnell-Jamal Lisby nazvao ih je „renesansnim It djevojkama“, aludirajući na filmske zvijezde iz 1920-ih, koje su poput Clare Bow, predstavljene publici Muzeja umjetnosti Cleveland u okviru izložbe “Od renesanse do piste: Vječne italijanske modne kuće”. Te žene utječu i na dizajnere u 21. stoljeću.
Eterična Simonetta Vespucci bila je firentinska It djevojka 15. stoljeća. „Cijeli grad je bio zaljubljen u nju. Svaka djevojka je željela biti poput nje, svaki muškarac ju je želio osvojiti. Ona je bila oličenje tadašnjeg firentinskog ideala ljepote, sa svojom dugom plavom kosom i nježnom, blistavom kožom,“ kaže Lisby.
Simonetta Vespucci bila je muza umjetnicima, uključujući Botticellija; možda je nadahnula njegov Portret mlade žene i Rođenje Venere (Izvor: Getty Images)
Njen bračni status nije spriječio braću Giuliana i Lorenza di Piero de’ Medicija da se bore za naklonost ljepotice koja je također bila muza mnogim umjetnicima, uključujući Sandra Botticellija. Neki čak smatraju da je bila inspiracija za Veneru u “Rođenju Venere”, iako je slika nastala oko 1485. godine, gotovo deset godina nakon njene prerane i tragične smrti 1476, u dobi od samo 22 godine — što znači da bi prikaz bio idealizirana verzija nje. No, s obzirom na to da je Botticelli bio toliko očaran njome da je tražio da bude sahranjen kraj njenih nogu, sasvim je moguće da je njena slika godinama ostala živa u njegovom umu.
Ikone stila koje su došle nakon nje sazrijevale su tokom Italijanskih ratova — niza nasilnih sukoba između Španije i Francuske oko kontrole nad Italijom, koji su trajali od 1494. do 1559. Moda je tada često služila kao diplomatski alat, a Isabella d’Este, supruga Francesca II Gonzage, markiza Mantove, bila je posebno vješta u odijevanju.
Kao renomirana mecena i kolekcionarka umjetnina, Isabella je bila jedna od najpoznatijih žena renesansne Italije. Njeni inovativni modni izbori učinili su je trendsetericom širom Evrope, ali moda za nju nipošto nije bila isprazna zabava. Jedan historičar s početka 20. stoljeća nazvao ju je „Machiavellijem u suknji“ — donekle mizogina fraza, ali ipak naglašava razinu njenog utjecaja. Njeni stilski izbori bili su „duboko utkani u strategiju državnog upravljanja“, kaže historičarka Sarah Cockram, koja je opširno pisala o Isabelli.
Renesansni ratovi stila
Komuniciranje političke lojalnosti odjećom bilo je veoma dobro shvaćeno u renesansnoj Italiji, ali često i rizično. Kada joj je šurjak, Ludovico Sforza, vojvoda od Milana, 1492. poslao raskošan materijal izvezen Sforza motivima, Isabella je odmah dala sašiti haljinu kako bi u Milanu pokazala svoju bliskost s njim. Međutim, sedam godina kasnije, kada je francuski kralj protjerao Ludovica iz Milana, Isabellina povezanost s njim dovela je u pitanje njenu lojalnost Francuskoj. Tada je nastojala uvjeriti francuskog ambasadora — preko svog izaslanika u Veneciji — da bi je, ukoliko bi je posjetio, zatekao odjevenu od glave do pete u francuski cvijet ljiljana (fleur-de-lys).
Njen ugled sofisticirane arbitarke ukusa također se često koristio kao politička prednost: darivanje je služilo da se pridobije naklonost onih iznad nje, ali i da se kod onih ispod nje pobudi želja da joj udovolje. Isabelline parfemisane rukavice bile su posebno moćno sredstvo utjecaja — toliko da je francuska kraljica očajnički željela da dobije jedan par. „Ako želite preživjeti Italijanske ratove, morate biti u pozitivnim mislima francuskog kralja — a šta je intimnije od toga da budete na ruci same francuske kraljice?“ kaže Cockram.
Isabellino oblikovanje prepoznatljivog izgleda — koji je uključivao crni somot, zlatne čvorove, ukrašenu pokrivalku za glavu, rubine i bisere, a što se jasno vidi na njenom portretu Tiziana iz 1536. godine — također je imalo političku svrhu. Njegove verzije preuzimale su njene dvorkinje i članice porodice kao način iskazivanja odanosti.
Veoma originalna pokrivala za glavu poznata kaozazara— nešto između umetka za kosu i šešira, napravljena kombinacijom prave kose, umjetne kose, svile i zlatnih niti — posebno su se vezivala za nju, a ona je mogla iskazati naklonost dopuštajući drugima da ih nose. „Možete vidjeti mnogo portreta žena koje nose manje raskošne verzije tog ukrasa,“ kaže Cockram.
Ovaj Tizianov portret Isabelle d’Este iz oko 1536. godine prikazuje njen prepoznatljivi izgled — crni somot i ukrašeno pokrivalo za glavu (Izvor: Getty Images)
Isabellin utjecajni status činilo se da bi mogao biti ugrožen kada se njen brat Alfonso oženio ozloglašenom Lucreziom Borgijom, čije je bogatstvo — kao vanbračne kćeri pape Aleksandra VI — daleko nadmašivalo Isabellino. Lucrezia je posjedovala haljinu koja je sama koštala više od 20.000 dukata (koliko i palača na Velikom kanalu u Veneciji) iberetu vrijednu 10.000 dukata, čija je kombinovana vrijednost bila veća nego cijeli Isabellin miraz. Kada je 1502. prvi put stigla u dom svog novog muža, pratilo ju jenajmanje 1.700 dvorskih pratitelja, a nosila je veličanstvenu somotsku haljinu od zlatnog buklea s postavom od tirkiznog tafta.
Alfonso i Isabella poslali su špijune da prije vjenčanja izvijeste o Lucrezijinom stilu i držanju, pa su unaprijed znali za njeno ogromno bogatstvo i zlatninu. Zbog toga, „tokom same ceremonije vjenčanja Isabella i njena najbolja prijateljica, njena zaova vojvotkinja od Urbina, očajnički nastoje osigurati da izgledaju dovoljno reprezentativno i da ne naruše ugled svoje strane,” kaže Cockram.
„Isabellina reputacija rasuta je kroz kulturu jednako koliko i kroz političko djelovanje i darivanje“ — Sarah Cockram
„Oni u Mantovi nemaju mnogo novca u poređenju s drugim mjestima, pa Isabella zaista mora raditi stvari koje ostavljaju jak utisak, ali su relativno niske cijene,“ objašnjava Cockram. Koristi mreže i posrednike da joj nabave najbolje predmete, ali kada bi situacija postala posebno teška i kada bi morala založiti svoj nakit kako bi pomogla državi, „uzela bi vjerski zavjet i tvrdila da se nekoliko mjeseci mora odijevati skromno.“
Lucrezia Borgia, izuzetno bogata vanbračna kćerka pape Aleksandra VI, bila je rivalka Isabelli d’Este (Izvort: Getty Images)
Sigurno je predstavljalo svojevrsno olakšanje kada je Lucrezia umrla 1519. godine, ali uprkos svom njenom bogatstvu, Cockram ne vjeruje da je Lucrezia ikada nadmašila Isabellu u smislu stila. „Dio razloga zašto Isabella zasjenjuje Lucreziju jeste taj što Isabella stvara vizualne izvore poput Titianovog portreta. Tu je i skica Leonarda da Vincija koja je naširoko kružila. Njena reputacija se širi kroz kulturu, kao i kroz političko djelovanje i darivanje.“
Raskošno naslijeđe
Možda je Isabellina najbliža rivalka bila Eleonora di Toledo, španska princeza i kćerka vicekralja Napulja, koja se 1530-ih pojavila kao istaknuta nositeljica „meke moći“ kroz modu. U političkoj pozadini Medičijevskog uspona i globalne dominacije Španije, koja je dovela do kraja Firence kao republike, papa Klement VII isposlovao je Eleonorin brak s Kozimom I de’ Medicijem 1539. godine.
Kada je Eleonora prvi put stigla u Firencu, govorilo se da je sa sobom donijela ogromne količine španskog brokata i, što nije iznenađujuće, Firentinci su je u početku zamjerali zbog njenog stranog stila i korištenja španskog jezika. Međutim, s vremenom je strateški spojila špansku i italijansku modu kako bi pridobila naklonost i promovirala firentinsku državu.
Na portretu Bronzina (oko 1545), pojavljuje se sa sinom Giovannijem u raskošnoj haljini s visokim prslukom i elegantnim zlatnim ušivkom koji joj prekriva dekolte. Iako je kroj španski, luksuzna tkanina s prepoznatljivim motivom nara je firentinska. Nakon pada početkom 16. stoljeća, firentinska tekstilna industrija se oporavila zahvaljujući Kozimovoj protekcionističkoj politici, a Eleonorin portret može se posmatrati kao snažan simbol političkog i ekonomskog preporoda Firence.
Bronzinov portret Eleonore di Toledo iz oko 1545. godine može se posmatrati kao simbol političkog i ekonomskog preporoda Firence (Izvor: Getty Images)
Eleonorina posvećenost svom usvojenom gradu izgleda da je na kraju pridobila naklonost Firentinaca, a mnoge plemkinje počele su oponašati njen stil. Drugi Bronzinov portret prikazuje ženu „očito pod utjecajem Eleonore, koja nosi vrlo crnu haljinu sa naboranim rukavima u španskom stilu, uz mrežicu za kosu i partlet“, kaže Lisby.
Ona je također populariziralazimarru, široku haljinu inspiriranu neformalnim stilom španskog kaputa. „U početku je bila zamišljena kao kućna odjeća za privatne prostore, ali ona ju je nosila u javnosti i tako je postala dio firentinske mode“, objašnjava Lisby.
Iako razmetljiva priroda renesansnog stila teško može biti dio svakodnevnog odijevanja, mnogi savremeni dizajneri i poznate ličnosti očigledno su pod utjecajem ove estetike kada je riječ o crvenom tepihu i scenskim nastupima. Lisby kao primjer Eleonorina direktnog utjecaja navodi dizajne Alessandra Michelea za Gucci, posebno spektakularnu zelenu svilenu haljinu s izvezenim partletom iz kolekcije jesen-zima 2016.
Što se tiče Simonette, Isabelle i Lukrecije, „osjeća se kao da negdje postoji moodboard s njihovim likom“, kaže Lisby – kape iz Maxmarine Resort 2025 kolekcije podsjećaju ga na Isabellin čuveni turban.
Savremene pop zvijezde poput Chappell Roan često referiraju na renesansne i srednjovjekovne stilove (Izvor: Getty Images)
Vjerovatno se nalaze i na mood boardu mnogih stilista poznatih ličnosti. Kombinacije Chappell Roan često referiraju na renesansno doba, a njen make-up artist Andrew Dahling rekao je za magazinIn-Styleda je želio da ona izgleda i osjeća se kao renesansna kraljevna na MTV Music Video Awards 2024.
Kao kćerka ugledne stručnjakinje za renesansu Evelyn Welch, Florence Welch je očito od ranog djetinjstva bila izložena ovom periodu, a njen eterični izgled čini je svojevrsnom modernom Simonettom. S druge strane, puritanske fotografije Rosalíe za njen albumLuxprizivaju Isabellin jednostavan stil iz perioda kada je držala svoje religijske zavjete.
Uprizoriti duh ovih izuzetnih žena i burnog, izuzetno kreativnog vremena u kojem su živjele zasigurno rezultira nekim nevjerovatnim modnim izdanjima.
Izložba “Renaissance to Runway: The Enduring Italian Houses” („Od renesanse do piste: Vječne italijanske modne kuće“) je postavljnena Muzeju umjetnosti Cleveland do 1. februara 2026.
Datum i vrijeme objave: 04.12.2025 – 11:45 sati
