Ponekad se najzanimljivije stvari dešavaju kada odjeća prestane biti savršeno krojena i prvi put pokaže svoju unutrašnjost. Moda, koja se često trudi da izgleda uređena i stabilna, sve više otvara prostor za ono što je sirovo, nedovršeno i pomalo nedokučivo.
Upravo u ovoj igri grubih ivica i grubih ideja krije se razlog zašto nam neki komadi postaju važniji nego što smo planirali. One nisu samo garderoba, već trag procesa u kojem smo i sami bili učesnici. U njima se osjeća tok misli, onaj trenutak kada nismo željeli da budemo savršeni, već prisutni.
Nit koja strši kao iskrena namjera
Odjeća koja otkriva postavu, tkanina koja se uvija kao da je u pitanju, niti koje su namjerno ostavljene vidljive, sve to služi kao svjedočanstvo o putovanju, a ne samo o odredištu. Takvi komadi nas podsjećaju da ništa što nam nešto znači nije stvoreno u pravoj liniji.
Kada vežemo za odećupovezujemo se sa sopstvenim odjekom u njemu. Za trenutak kada smo ga prvi put obukli, za odluku koju smo donijeli dok smo je nosili, za misli koje smo možda htjeli sakriti, a koje su se nekako utisnule u materijal. Neki komadi postaju emotivni svjedoci našeg dana, razgovora ili prekretnice. Na kraju krajeva, nije bitno da li je komad simetričan, važno je šta se probudilo u nama kada smo ga videli u ogledalu i kakva je njegova priča u našoj priči.
Skica koja ne želi da postane crtež
Dekonstrukcija u modi me često podsjeća na one trenutke kada pokušavamo posložiti svoje misli, a one odbijaju da se uklope. I upravo se u toj nesavršenosti nalazi najviše iskrenosti.
Komad koji izgleda kao ideja koja još uvijek traje ima nježnu snagu. Podsjeća nas da ne moramo biti savršeni da bismo bili vrijedni. Možda zato ovakvi komadi izazivaju neku neočekivanu toplinu. U njima vidimo sebe, u procesu, u fazama kada se pretvaramo da smo hrabriji nego što jesmo ili kada tek učimo da prihvatimo sopstvenu nesavršenost.
Moda koja nas ne uljepšava već nam govori
Zbog toga su profili i estetika, poput onih inspiriranih tekstom, toliko utjecajni. Ne zato što nude idealnu siluetu, već zato što postavljaju pitanja. Takva odjeća ne zahtijeva poslušnost, već razmišljanje. Podsjeća nas da moda nije samo način da budemo primjećeni, već i način da budemo iskreni.
Kada se emotivno vežemo za neki komad, mi se zapravo vežemo za trenutak kada smo bili najbliži sebi. To je mala intimna poruka koju sami nosimo, još jedan sloj identiteta koji se ni po koju cijenu ne uklapa u trendove. To je ta garderoba koju selimo s police na policu jer je dio nas, a ne samo stvar koju posjedujemo.
Shutterstock.com
Sloboda u rastvarajućim oblicima
Vremenom sam naučio da ovo neprimetno raspadanje konstrukcije može biti najpokretniji deo siluete. Mesto gde se vidi trud, mesto gde nešto popušta, mesto gde malo svetlosti prolazi kroz pukotinu. Ima nečeg ljudskog u tim crtama. I upravo tu leži odgovor na pitanje emocionalne povezanosti sa odjećom. Vežemo se kada se u njemu prepoznamo, kada osjetimo da je to u nekom trenutku bilo s nama, kada stvara uspomenu koja je jača od same tkanine. Neki komadi postaju čuvari naših tajni, neki čuvari naših odluka, neki tihe pobjede.
Možda nas zato dekonstrukcija toliko privlači. Ne obećava savršenstvo, ali nudi istinu. Ne traži od nas da budemo bolji nego što jesmo, već da budemo prisutni. A moda koja može da dotakne emociju, makar samo nakratko, zaslužuje da bude mali deo sopstvene priče, koju ne gubimo iz vida čak ni kada pomislimo da smo spremni da je zamenimo nečim novim. Ponekad se baš tada sjetimo da nas nije osvojila svojom siluetom, već kako smo se osjećali kada smo je nosili. I zato je ne puštamo lako.
Naslovna fotografija-Shutterstock.com
