ČITANJE (U)SEBI: Kao dah koji se lako preobrazi u san

”Sunčanik”, Damir Karakaš, Oceanmore, 2025.

Novim romanom “Sunčanik” književnik Damir Karakaš iznova nas vraća u prepoznatljivi svijet Like, koji je u prostoru svoje književnosti izgradio kao autentičan mikorokosmos unutar kojeg se preko ljudskog prelamaju mnoge povijesne drame naših krajeva, ali i intimni slomovi junaka pred čijom se borbom ostaje nijem i zaleđen. Još jednom nas kao u romanima “Sjećanje šume” i “Proslava” autor zaogrće prirodom, unutar koje se, kao na kakvom platnu slikara, prelamaju sve raskoši boja i emocija, sudarajući čitaoca sa procjepima koji se događaju unutar protagonista, potresaju i uznemiruju.

Put kroz šumu

Drugim riječima, tu potrebu da se u naizgled meditativnom koloritu ambijenta prirode smjesti suštinski okvir njegovog teksta, Karakaš uzima samo kao osnovu, na kojoj će pažljivo graditi i razgrađivati snažnu emotivnu nabijenost onoga što čovjek nosi u sebi, što ga opsjeda i mori. Sa jedne strane, moglo bi se reći da je posrijedi lirski roman, koji počinje mirnim pastoralnim polaskom djeda i unuka na put kroz šumu, međutim, sa druge strane, jako brzo to postaje slojevita egzistencijalna drama, u koju se stapaju sjećanja, bolovi, sumnje, a aveti prošlosti, posebno demoni rata, izbijaju u svakom trenutku kada pomislimo da smo se uljuljkali u toplinu priče, u cvrkut ptica, disanje mahovine i ritam godova.

Kod Karakaša sve u ovoj knjizi počiva na jeziku, on je dojmljivo precizan, slikovit, zategnut u stilskom smislu do maksimalne moguće mjere, tako da se unutar pisanja reflektuju elementi simfonijskog pripovijedanja. Rečenice u ritmičnim, kružnim ponavljanjima harmonično odzvanjaju pejzažima, da bi dosegle vrhunac u kojem se u disonantnom krešendu lome svjedočeći nam da mira nema, da je on samo privid, pusta želja koja se pokušava doseći, ali se neprestano otima, migolji kao riba između dlanova. Autor u “Sunčaniku” neprestano drži taj napon, repeticijama nas vodi kroz naizgled vječno putovanje djeda i unuka kroz šumu. Oni kada jednom uđu u taj prostor, kao kod Goethea ili Shakespearea, iz njega ne izlaze, bazajući kroz nju, kao začarani, susreću se sa demonima prošlog i sadašnjeg, navodeći nas da povjerujemo da ni u onome što bi moglo doći u budućnosti nema mogućnosti bijega iz tame i nelagode.

Dakako, ovo nije roman koji se potpuno zadržava u mraku, on je ispunjen sa nizom pasaža nježnosti, brižnosti i ljubavi, ali koliko god oni bili prisutni, nešto prijeteće se nadvija nad djeda i unuka. Taj kontrast ostarjelog čovjeka, kojeg tereti prošlosti i bolova sve više savijaju ka zemlji, i dječaka koji tek spoznaje svijet, te svojim pitanjima dovodi djeda pred neodgonetljive istine života, dojmljiva je bajka o prolaznosti, uhvaćenosti u igru stihije postojanja, cijelu mrežu podzemnih kanala iz kojih izviruju urokljive oči opasnosti i straha.

Pomenuto pitanje rata, kao vrlo važna uporišna tačka ovog romana, nije ovdje ispisano kao neka direktna prijetnja, ali on neprestano lebdi na svakom koraku, očituje se u tišini šume koja čuva u svojoj utrobi kosti ubijenih, jamama iz kojih još zapomažu oni u njih bačeni, u onirizmu i sjenama neprestano se glasaju slojevi i slojevi nesreće, a smrt neprestance puše za vratom. Nije otuda slučajno što se pojavljuju ljudi u crnim odijelima, koji duž cijelog toka romana nose mrtvački kovčeg, ne zna se za koga spremljen, ali on svojom prisutnošću upozorava, govori nam da niko nije umakao, te da je na svakom našem koraku moguća provalija u koju možemo nepovratno upasti. Kontrapunktirajući tome sunce, poput nijemog svjedoka koje se kroz krošnje promalja, spašava, ali i prijeteći sažgara, da bi ponovo nestalo, a stvarnost se zacrnila do avetnih prikazanja, Damir Karakaš u najboljoj pripovjednoj tradiciji između Mirka Kovača i njegovog “Gubilišta” i romana “Crveni petao leti prema nebu” Miodraga Bulatovića ide u svojevrsnu mitsku suštinu, raskopavajući svu tragičnost onoga što nam je poznato iz naše prošlosti. I onoga što jeste naše sada. No, ne samo iz ovdašnjeg iskustva, posrijedi je zapravo jedna univerzalna, opšteljudska priča, o gubitku, nemoći i izmicanju svjetla, sjenama čiji se odrazi utiskuju u sve što jesmo, čime smo optrećeni, što nas vuče ka dnu.

Moglo bi se zapravo reći da je “Sunčanik” znalačka fuzija iskustva dva pomenuta, ranija romana ovog pisca. On ima tu zanesenost “Sjećanja šume”, blage tonove udahnute dječije slobode i želje da se sve spozna, ali ga sapinje ona strahoba ideološkog iz “Proslave”, pred kojom se sve urušava i nestaje u ambisima zla. Trenutak odsudne bitke bika i medvjeda, koji se kao magnovenju odvija pred raspomamljenom gomilom okupljenom na seoskom vašarištu, karneval je titanske bitke, pred kojom čovjek ostaje nijem i nemoćan, tražeći svoje utemeljenje, iako mu ono izmiče, guši ga i poništava. Dodamo li tome da ovo jeste i potraga za vragom, koji se ukazao, kojeg su neki ljudi vidjeli, a svojim je stostrukim prstima razapeo mrežu na sve ljudsko, onda bismo mogli kazati da Damir Karakaš prodire svojim romanom u onaj primordijalni čovječanski strah, suočava čitatelja sa njime, tješi ga ali i opominje. Trenuci svjetlosti – kao u rečenici: Laganim korakom išli smo preko mosta koji se sve više zatezao od naših radoznalih pogleda, metalno nam odzvanjajući pod nogama; u daljini su se upravo čula i tri uznjihana zvona, odjekivala su udarajući jedno o drugo: pri zvuk bio je gust, blago razvučen, drugi opirući i brz, treći najzvonkiji, kao dah koji se lako preobazi u san, prateći nam vjerno ritam koraka – silno se bore sa nahrupljujućom tamom.

Imati maštu, sanjati…

Međutim, najvažnija u “Sunčaniku” jeste spoznaja da zlo ne dolazi kao neka transcendentalna prijetnja, već ono jeste sadržano u našoj biti. Vuk i zmija su zvijeri, ali nas neće napasti ako ih ne ugrozimo. Sve što nas satire, pred čime strepimo, djelo je čovjeka, onog do nas, onog koji je spreman svoju suštinu podrediti silama mraka. Vraćam se iznova na šumu, na prirodu samu, oni jesu ravnodušni prema nama, za njih mi jedva da postojimo, nismo veći, ni važniji od mrava, guštera ili gliste, ali smo svojom sviješću, svojim zatamnjenjima, nekontrolisanim strastima, najkrvoločnija bića koja hodaju ovom planetom.

“Sunčanik” Damira Karakaša još jednom je potvrda spisateljskog dara koji iz malih pokreta, iz detalja, uspijeva ponuditi velike domete. Na koncu, usljed, sad već višedecenijske, poplave kriptoautofikcijske književnosti, Karakaš nam dojmljivo pokazuje koliko je važno imati maštu, sanjati i poimati da literatura jeste nešto više, nepristajanje na jeftina ispisivanja svakodnevice, već nastojanje da se zaviri u ono nevidljivo, što ne možemo prvotno spoznati i što izmiče. Otuda, ovaj roman jeste vitalnost književnosti, kao umjetnosti neprestane potrage i rada u jeziku. Ono što nas okrepljuje, odvodi daleko, ali nas i ogleda u zrcalu smisla i bivanja.