Mladog šegrta u jednoj jedinoj brijačnici mrkonjićkoj zaboljele su danas obje slabašne mišice od sapunjanja tolikih brada, i on premješta kefu iz jedne ruke u drugu. On, istina, voli te “priredbe”, jer je i njemu, sitnom i zaboravljenom, slobodno da ih posjećuje, pa čak da se na njima uhvati i u kolo. Ali ova – što će se održati večeras – počela je da ga ljuti već od deset sati izjutra.
Ovako izvještaj iz Mrkonjić-Grada počinje veliki Skender Kulenović, u Oslobođenju broj 4, od 15. decembra 1943. godine. Njegov pomoćni brico shvatio je da će posla biti cijeli dan, pa je nove mušterije, gotovo sebi u njedra, otpozdravio: Sloboda narodu! i preko debelog sijedog brka jednog hercegovačkog delegata – kojeg je u taj mah trljao sapunicom – pogledao tri glave koje su u klupi dugo čekale da dođu na red. “Vraga i priredba!”, izustio je poluglasno, otišavši za bijeli zastor više da odahne nego da promijeni vodu.
Skenderov tekst – “Bosna i Hercegovina prvi put vijeća” – dočarava atmosferu Prvog zasjedanja Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine, na kojem je 247 delegata (173 s pravom glasa) iz cijele BiH usvojilo Rezoluciju ZAVNOBiH-a i Proglas narodima BiH, kojima je izražena odlučnost naroda BiH da njihova zemlja, koja nije ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska, nego i srpska i muslimanska i hrvatska, bude zbratimljena zajednica u kojoj će biti osigurana puna ravnopravnost svih Srba, Muslimana i Hrvata. “Narodi Bosne i Hercegovine kroz vatru Narodnooslobodilačke borbe iskivaju svoje bratstvo, i to bratstvo čuvaće kao najčvršće jamstvo bolje i srećne budućnosti”, piše u Rezoluciji. Zasjedanje u Mrkonjić-Gradu počelo je 25. novembra u 19 sati, a uz važne dokumente koje će udariti temelje modernoj, evropskoj Bosni i Hercegovini, izabrana je delegacija od 58 članova koja će predstavljati BiH na Drugom zasjedanju AVNOJ-a (29. novembar 1943).
U 4 sata ujutru, poslije govora delegata iz svih krajeva naše Herceg-Bosne, opisuje finiš zasjedanja Skender, na pozornici gdje je za dugim stolom sjedilo radno predsjedništvo, digao se dr. Vojislav Kecmanović, predsjednik novostvorenog najvišeg političkog predstavništva naše BiH. Đedo, kako ga svi od mila zovemo – visok, koščat, bijel kao ovca, lagano je položio dlanove po stolu i činilo se kao da mu se od nesna, umora i godina sklapaju očni kapci. Ne. Đedo je kroz novembarske kiše i lapavice došao na ovo zasjedanje iz Semberije. To Đedo samo čeka da se smiri i zadnji šum u dvorani, jer on govori tiho, sasvim tiho.
“Jedan od drugova reče da mi danas držimo nešto što nijedna porobljena zemlja na svijetu ne može da drži – parlamentarno zasjedanje. Naša vojska i narod i politika naših vođa zaista su ostvarili čudo. Nesumnjivo velika pobjeda”, citira Skender liječnika iz Bijeljine, čiji će tihi glas osvojiti prostor dok tumači kako to nije jedina pobjeda, jer u tom času – u jeku Drugog svjetskog rata – cijeli svijet zna da su Titovi partizani od malih, slabo naoružanih grupica organizovali jaku vojsku, da je “otupljena oštrica najmoćnijeg oružja koje je neprijatelj uperio protiv naroda Jugoslavije pomoću kojeg nas je htio uništiti i osigurati sebi život na Balkanu – oružje bratoubilačkog rata”, da su naši narodi pokazali sposobnost da tuku neprijatelja, ali i da liječe rane starih režima.
– Fašisti su mislili da je Jugoslavija neko kučkino kopile, da u njoj ne živi duh slobode, slikovito je pričao Đedo, posvetivši se potom upravo tom duhu slobode, jednakosti svih i ravnopravnosti koje će svoju taksativnu razradu – ravnopravnost ne samo naroda već i građana, žena i muškaraca, slobodu zbora i razgovora – dobiti na Drugom zasjedanju ZAVNOBiH-a, u Sanskom Mostu, u Deklaraciji za koju uvijek treba naglasiti da je donesena četiri godine prije UN-ove Deklaracije o ljudskim pravima.
“Đedine riječi rasplamsale su naš zanos. Mi smo klicali i izlazili u novembarsku noć. Mrak i magla ležali su na zemlji. Bilo je pred svitanje”, vizionarski piše Skender, a u istom broju Oslobođenja, u izvještaju iz Jajca, Rodoljub Čolaković, naš prvi glavni urednik, piše: “Bratstvo naših naroda na tlu Bosne i Hercegovine – to je malj ravno u čelo švapskoj i četničko-ustaškoj pogani! Tu ga učvrstiti – znači položiti nesalomljive temelje zgradi koju danas krvlju i kostima zidamo. To jasno osjećamo mi iz Bosne, ali, u istoj mjeri, svjesni su toga i naši drugovi iz Srbije, Hrvatske, Slovenije, čitave naše domovine. Osnažiti bratsku zajednicu na tlu gdje su krvni naši dušmani htjeli da stvore zvjerinjak bratoubojica”. Ta je misao ideja vodilja i u obraćanju predsjednika AVNOJ-a, doktora Ivana Ribara: “Bosna je bila prva koja je ostvarila jedinstvo Srba, Hrvata i Muslimana. Iako je ona imala najkrvavijih dana, iako su tu vršili najveći pokolj – oni iz Zagreba kao ustaše i oni iz Beograda kao četnici, a svi pod pokroviteljstvom okupatora – naročito Hitlerovog fašizma – Bosna nije opustošena, zahvaljujući borbi Narodnooslobodilačke vojske”.
Cijeli je taj broj Oslobođenja posvećen izvještajima sa ova dva prevažna događaja, koja su u jeku antifašističke borbe u Drugom svjetskom ratu, trasirala put miru. Glavni naslov na novini poručuje: “Bosna je našla svoj put”.
– Narodi Bosne i Hercegovine ne žele više povratak starog stanja koje je i dovelo do naše nesreće, piše u Rezoluciji ZAVNOBiH-a, koja se obračunava i sa muslimanskim reakcionarima i njihovim političkim šićardžijama: “Muslimanske mase sve više uviđaju da Muslimani mogu izvojevati ravnopravnost i slobodu i osigurati svoj opstanak samo u Narodnooslobodilačkom pokretu, i danas sve više pristupaju borbi protiv okupatora i njegovih pomagača”.
Skender svoj tekst poentira ovako: A sutra, kad se odande gdje se danas u novembarskoj izmaglici odasipa malter garevina, zabijele nove kuće, kad se naša zemlja, mjesto krvlju zalije rumenilom rada i smijeha – sutra kad o jednoj godišnjici 26. novembra 1943. naše novine budu pisale o današnjem istorijskom događaju – sutra će se taj mali brijački šegrt, već mladić, pohvaliti među svojim drugovima: “Ja sam, drugovi, brijao prve delegate našeg bosanskohercegovačkog parlamenta”.
Ko brije, a ko šiša današnje parlamentarce, nećemo pominjati. Niti ih upoređivati sa vijećnicima ZAVNOBiH-a, koji su i u doba najveće pošasti Evrope imali snage i hrabrosti razmišljati o budućnosti naroda i građana koji su ih izabrali. Želim reći nešto drugo: sviđalo se to kome ili ne, postulati ZAVNOBiH-a su i u temelju Daytona, koji živimo pune tri decenije, čekajući da naši vijećnici i parlamentarci skupe hrabrost neophodnu da zakoračimo u Evropsku uniju. Šta god samozvane vođe naroda govorile i radile, Bosni i Hercegovini ne mogu oteti njezinu slavnu prošlost i bitke koje su izvojevali partizani, koji su – uči nas ZAVNOBiH – imali snage vjerovati u dogovor, razum i budućnost. Vrijeme je da naučimo lekciju i krenemo naprijed. Sretan Dan državnosti.
Datum i vrijeme objave: 24.11.2025 – 11:00 sati
