U svijetu u kojem se rađaju novi životi, a emocije isprepliću između boli, hrabrosti i neopisive radosti, postoje ljudi čiji je poziv više od posla — to je misija, predanost i dar. Jedna od takvih osoba je Valentina Jularić, mlada babica iz Usore, čije se ime s puno poštovanja spominje među rodiljama koje su imale sreću da ih upravo ona prati kroz najvažnije trenutke njihova života.
Od malih nogu znala je da želi “porađati žene”, kako je sama govorila, ne sluteći tada da će njezina dječja želja prerasti u profesiju koju će živjeti sa srcem, empatijom i potpunom posvećenošću. Danas, Valentina je simbol mira i sigurnosti u rodilištu te primjer predanosti koja mladima može biti putokaz.
U razgovoru koji slijedi, Valentina za Večernji.ba otkriva kako je izgledao njezin put, koje trenutke pamti, kako se nosi s izazovima, ali i zašto unatoč svim teškoćama nikada nije posumnjala da je upravo ovo njezin životni poziv.
Večernji.ba: Valentina, vi ste danas babica koja rodiljama ulijeva mir i povjerenje. A kako ste se vi odlučili za ovaj poziv?
Još od malih nogu znala sam da želim pomagati ženama pri porodu. Nisam tada ni znala kako se taj poziv zove, ali sam bila sigurna da je to ono čime se želim baviti. Uvijek sam govorila da ću ‘porađati žene’. Kroz godine sam često slušala kako je to težak i zahtjevan posao, da možda neću uspjeti, ali sam vjerovala u sebe i – uspjela sam.
Oduvijek sam imala veliku želju pomagati ljudima, a posebno mladim majkama koje donose novi život na svijet. To je trenutak ispunjen emocijama, hrabrošću i ljubavlju, i osjećam se privilegirano što mogu biti dio tog čarobnog trenutka prvog susreta majke i njenog novorođenčeta. To je ono što me pokreće i ispunjava svaki dan.
Večernji.ba: Kad se prva beba rodila, kako je to bilo?
Moj prvi porod pamtim kao da je bio jučer. Radila sam tada noćnu smjenu sa svojom starijom kolegicom Asimom, koja je ostavila poseban trag u mom srcu, sjećanju i znanju. Bila je to tiha noć, oko četiri ili pet ujutro, kada je žena bila spremna za sam čin poroda. Okrenula se prema meni i rekla: ‘Ajde, babice, da porađaš.’
Sve je prošlo dobro, uz Božju pomoć, i taj trenutak mi je ostao duboko urezan u dušu. Zahvalna sam Asimi što mi je pružila priliku i što me potaknula da vjerujem u sebe. Tek nakon što se sve završilo, postala sam svjesna što se zapravo dogodilo – da sam pomogla donijeti novi život na svijet. To je bio trenutak u kojem sam shvatila da je to zaista moj poziv, moj san koji želim živjeti čitav život – sve do penzije.
Večernji.ba: Kakve još trenutke pamtite?
Uh, ima zaista mnogo lijepih trenutaka. Svaki porod nosi svoju čar, svoju priču i posebnu ljepotu. Svaka majka, bez obzira na bol, u trenutku kada prvi put primi svoju bebu na prsa — zaboravi sve. Taj prvi kontakt majke i djeteta je nešto što se riječima teško može opisati, i svaki je poseban na svoj način.
Jedan od najposebnijih trenutaka u mom životu bio je kada sam porađala svoju rodicu, koja mi je poput sestre. Tada je svo moje znanje i samopouzdanje bilo na velikom ispitu, pod ogromnim stresom i emocijama. Kad se rodio mali Ivan, to je bio trenutak koji ću pamtiti zauvijek.
Naravno, kao i u svakom poslu, postoje i teški trenuci. Ponekad se dogode stvari koje nisu lijepe i koje ostave trag, htjeli mi to ili ne. Ali to je dio našeg poziva — jer na kraju dana, svi smo mi ljudi i svaku emociju nosimo sa sobom.
Večernji.ba: Kako se nosite s takvim teškim trenucima?
A znam da ne trebam biti tako preemotivna, ali je jako teško. Jer, ja svaku pacijenticu gledam kao nekoga svog i jednostavno ne mogu biti hladna. Neki mogu, ja ne mogu. Ja imam tu empatiju prema njima. Svjesna sam da je, kad se dogode ružni trenuci, da je netko nosio to dijete devet mjeseci, ili manje, ispod svog srca i da je svo to vrijeme se pripremalo za taj neki predivan i poseban čin. I onda, nažalost, neke stvari izmaknu kontroli. Koliko god da planova mi imamo, Bog ima veće planove i neke svoje, i jako je teško. Ti trenuci jednostavno, ja ne mogu biti hladna na to, jer svi smo mi ljudi. Ne daj Bože nikome. A hvala Bogu, najveći je postotak ipak uspješnih poroda.
Večernji.ba: Toliko posla napravite u bolnici u Tešnju. Što možete reći o bolnici i kolegama?
Moj odjel ginekologije i rodilišta u Općoj bolnici Tešanj je zaista jedno divno i posebno mjesto. Sve moje kolegice su izuzetne na svoj način – svaka ima svoj pristup radu, svoje kvalitete i nešto što je čini jedinstvenom. Upravo ta različitost nas čini jakim timom. Svi se maksimalno trudimo i dajemo najbolje od sebe kako bismo našim pacijenticama pružili sigurnost, pažnju i kvalitetnu brigu. Naš zajednički cilj je jednostavan, ali najvažniji – da naše majke i novorođenčad budu zadovoljni, zbrinuti i da se osjećaju dobro. Kada radite u takvom okruženju i s takvim ljudima, sve može biti samo dobro.
Večernji.ba: Dolazite iz Usore. Kakvim biste opisali svoje mjesto?
Sivša je brdovito i mirno selo u općini Usora, poznato po svojoj prirodnoj ljepoti i toplim, srdačnim ljudima. Okružena zelenilom i čistim zrakom, Sivša odiše jednostavnošću života i iskrenim osmijehom svakog mještanina. To je mjesto koje zrači mirom i pripadnošću — tko ga jednom posjeti, u njemu uvijek ostavi dio svog srca.
Večernji.ba: Da se vratimo na vaš posao — kako se nakon napornog dana ili noći rekreirate ili punite baterije?
Pa, najprije legnem i odmorim se – ali evo, čim ustanem, odmah na intervju! Volim biti aktivna, pa rado idem u teretanu ili jednostavno šetam, što mi pomaže da se opustim i očistim misli. Najviše, ipak, volim provoditi vrijeme sa svojom obitelji.
Kao tetka posebno uživam u druženju sa svojim nećacima – oni me uvijek razvesele i napune pozitivnom energijom. S prijateljima također volim provoditi vrijeme, jer me to opušta i puni dobrom energijom. A ono što mi daje poseban mir i radost je more. Volim putovati, a more je mjesto na kojem se istinski odmorim.
Večernji.ba: Vi ste mlada osoba koja se tako profesionalno odnosi prema svom poslu. Međutim, koliko je danas mladih takvih? Čini se da je neka letargija zavladala.
— Nisu svi takvi. Kroz svoj radni staž dobila sam mnogo pohvala i iskustava koja su mi jako značila. Često sam dobivala komplimente, prvenstveno zahvaljujući kućnom odgoju, za što dugujem veliku zahvalnost svojim roditeljima. Jednostavno, tako sam naučena – voljeti ljude, komunicirati i, koliko god mogu, pomagati. Ja sam osoba koja voli dinamiku, komunikaciju i osjećaj da nekome mogu biti od pomoći. Taj adrenalin koji donosi moj posao je ono što me pokreće. Ne volim monotoniju ni rutinu — svaki dan donosi nešto novo, svaka situacija je drugačija, svaki susret poseban. U mom poslu svaki događaj ima svoju priču, svaki porod je jedinstven, i svaki me nauči nečemu novom. Volim biti u pokretu, među ljudima, u situacijama gdje se nešto događa i gdje mogu učiti i ulagati svoje znanje. Kroz svoj radni vijek često sam bila pohvaljena zbog zalaganja, odgovornosti i iskrene zainteresiranosti za posao i napredak. Što se tiče današnje omladine — izuzetaka svakako ima, ali globalno gledano, mnogi mladi imaju tendenciju odlaska iz zemlje, a nisu svjesni koliko je još uvijek lijepo živjeti u Bosni i Hercegovini. Ovdje postoje prilike za uspjeh, samo ih treba prepoznati i iskoristiti.
Večernji.ba: Medicinski kadar dosta odlazi iz BiH. Koliki je problem taj odlazak i koliko je teško nadomjestiti medicinsko osoblje?
Smatram da je problem sa zdravstvenim kadrom prisutan ne samo u Bosni i Hercegovini, nego i šire. To je jedan od najvećih izazova današnjeg zdravstvenog sistema. Ne mogu tačno reći zbog čega je to tako, ali činjenica je da postoji veliki manjak medicinskog osoblja, prvenstveno zato što omladina odlazi u inostranstvo. Ipak, vjerujem da je najveći razlog finansijski aspekt.
Osim toga, smatram da su radnička prava zdravstvenih radnika kod nas na vrlo niskom nivou u poređenju s drugim zemljama. Kada bi se te stvari promijenile, vjerujem da bi se mnogi odlučili vratiti. Veliki je problem i to što u Bosni i Hercegovini nema dovoljno mogućnosti za profesionalno napredovanje, što dodatno podstiče mlade da odlaze.
Večernji.ba: Kad bi se ti uvjeti popravili, bi li se ljudi vraćali?
Ukoliko bi se navedeni problemi riješili, uvjerena sam da bi se mnogi ljudi rado vratili. Poboljšanje radnih uvjeta, mogućnosti profesionalnog napredovanja te stabilniji financijski položaj značajno bi smanjili odlazak zaposlenika. Također, iznimno je važno da se zapošljavanje temelji na znanju, kompetencijama i stvarnim vještinama, a ne na drugim čimbenicima. Takav pristup bi doprinio većem povjerenju, motiviranosti i dugoročnom ostanku ljudi u sustavu.
Večernji.ba: Što poručiti mladim osobama koje bi se željele baviti tim poslom kojim se vi bavite? Jer to je više od posla, to je poziv na neki način.
Svakoj mladoj osobi, bez obzira na to želi li biti babica, glumica, pjevačica ili pravnica, poručila bih isto – sve što zaista želimo, možemo i postići. Bitno je samo koliko to istinski želimo. Nema nemogućeg, sve se može ostvariti uz trud, volju i vjeru u sebe.
Važno je da kroz život imamo cilj i da mu težimo, bez obzira na okolinu i mentalitet u kojem se nalazimo. Ne trebamo se prilagođavati očekivanjima drugih, nego slijediti svoje snove i ono što nas ispunjava. Kada birate srednju školu, fakultet ili prvi posao, budite svjesni da je učenje proces koji traje, ali sve to znanje i iskustvo jednog dana će vam se višestruko vratiti.
Svaka mlada osoba treba sebi postaviti jedno iskreno pitanje: Koji je to posao zbog kojeg ću svakog jutra ustajati nasmijana i sretna, i koji ću s ljubavlju raditi čitav život? Jer kada radimo ono što volimo, sve postaje lakše – a napredak dolazi sasvim prirodno.
Svakoj mladoj osobi poručila bih isto — sve što zaista želimo, možemo i postići.
Važno je imati cilj, vjerovati u sebe i ne odustajati bez obzira na okolinu. Kad birate školu ili posao, birajte ono što vas ispunjava.
Trebamo se pitati: koji je to posao zbog kojeg ću svakog jutra ustati nasmijan i sretan? Jer kada radimo ono što volimo, sve je lakše.
