U treći entitet vjeruju još samo Bošnjaci

Nedugo nakon što je u Sarajevu okončan sastanak lidera stranaka vladajuće koalicije u Federaciji BiH i američkog otpravnika poslova Johna Ginkela, a na kojem je dogovoreno da će Južnu plinsku interkonekciju finansirati, graditi i upravljati njom američke privatne kompanije, jedan od sudionika, lider HDZ-a Dragan Čović, ničim izazvan, ponovo je aktivirao priču o Dejtonu 2 i trećem entitetu.

To je ostavilo dojam da je Čović nezadovoljan američkim prijedlogom jer ga je pokušao povezati sa navodnim “intenzivnim pregovorima” o reformi Dejtona koju predvode Amerikanci, a sve dodatno začinio narednog dana pričom o trećem entitetu čija implementacija bi dovela do ravnoteže i stabilnosti države, iako je prošle sedmice govorio upravo suprotno.

“Ja sam siguran da ovo što je sad pokrenuto, prije svega dolaskom nove američke administracije, da budemo jasni oko toga, da će u konačnici dati rezultat. Niko neće dozvoliti žarište u srcu Evrope”, kazao je Čović istu večer nakon sastanka na Televiziji Herceg Bosne.

Aktiviranje priče o trećem entitetu uvijek dolazi kao izraz nervoze hrvatske politike ili sredstvo dodatnog pritiska, kada se želi utjecati na mišljenje bošnjačke javnosti, a posredno na bošnjačke i građanske stranke, a što bez izuzetka uvijek izazove histeriju u Sarajevu. Praktično riječ je o sredstvu, a ne cilju.

S tim u vezi potrebno je razmotriti koji su razlozi za takav potez, a ne analizirati da li je Čović zaista mislio da je u stanju formirati treći entitet, jer jednostavno nije, to je vidljivo u posljednih 30 godina. O tome nam govori i činjenica da hrvatska politika već dvadeset godina prvenstveno insistira na etničkom predstavljanju u gotovo svim važnijim političkim centrima svijeta, a ne na trećem entitetu, jer je to bez sukoba nemoguće praktično provesti.

Čini se da je primarna namjera lidera HDZ-a bila da u bošnjačkoj javnosti, a ne hrvatskoj, izazove sumnju da je pitanje Južne plinske interkonekcije, iako to nije direktno kazao, dio šireg dogovora o Dejtonu 2, što je, očekivano, ubacilo klicu sumnje u dogovor o izgradnji gasovoda. Međutim, postavlja se pitanje zašto bi Čović bio nezadovoljan da Amerikanci preuzmu upravljanje Južnom interkonekcijom?

Primarna namjera hrvatske politike u BiH bila je da blokiranjem provođenja projekta koji je po postojećem zakonu trebao graditi BH Gas, ucjenama i pritiscima, primora Sarajevo da većinsko vlasništvo nad gasovodom dobiju dvije hrvatske kompanije, jedna u vlasništvu Hrvatske, a druga pod kontrolom HDZ-a, iz čega je jasno ko bi imao kontrolu nad energetskim sektorom.

“Ponudili smo jedno rješenje da napravimo jednu novu kompaniju sa sjedištem u Mostaru gdje bi suvlasnici bili BH Gas, Elektroprivreda Herceg-Bosne, i Plinacro iz Hrvatske u jednakim omjerima po 33 posto kao jedno od rješenja. Bilo je još nekih drugih varijacija. Kad smo se danas okupili otpravnik poslova je izašao s jednom idejom koju je već naglasio da bi mogla ići u tom pravcu da nam ponudi rješenje da imamo investitora iz SAD koji bi preuzeo čitav projekat što smo svesrdno već u pripremama prihvatili”, kazao je Čović istog dana.

Amerikanci su svojim prijedlogom, makar iz onog što trenutno vidimo, ponudili jedno kompromisno rješenje koje bi, istina, zaobišlo BH Gas u izgradnji gasovoda, ali bi istovremeno onemogućilo HDZ-u da se ucjenama domogne većinskog vlasnika i stavi Sarajevo u poziciju da zavisi samo od hrvatske politike.

Čak i da je BH Gas samostalno izgradio plinovod po trenutnom zakonu, mogućnost ucjene iz Zagreba bi ostala. Uplitanjem američkog investitora svako kočenje projekta značilo bi ugrožavanje ne više samo interesa Sarajeva, već finansijskog interesa SAD-a. Dodatni problem za HDZ je da se koncesija daje na 30 godina, a nakon čega bi vlasništvo bilo predato u ruke Federacije BiH.

Neočekivana reakcija Čovića, koji je umjesto o plinskoj interkonekciji više govorio o Dejtonu 2, a nedugo zatim o trećem entitetu, probudila je sumnju u njegovo nezadovoljstvo ovakvim ishodom koji je kreiran iz samog vrha State Departmenta. Najlakši način da se plan sabotira jeste da izazove histeriju u Sarajevu, prije nego je javnost i dobila uvid u sve detalje prijedloga, pa da pod pritiskom bošnjačke javnosti ne dođe do njegove realizacije.

Sumnja u bilo čiji prijedlog, pa i ovaj, je poželjna, ali histerija uvijek dovodi do pogrešnih poteza. Da je Čović uvjeren da je iz priče o Južnoj interkonekciji izašao kao pobjednik, u ekonomskom i političkom smislu, on bi tada nastupio sa većim samoupozdanjem. Izbjegavao bi pokretanje suvišnih tema, izazivanje nervoze u Sarajevu, te bi, da je ne bi ugrozio, sačekao materijalizaciju vlastite političke pobjede.

Međutim, Čović nije izuzetak u smislu govora o trećem entitetu, u kojeg sam ne vjeruje. Po potrebi to koristi i lider SNSD-a Milorad Dodik, a povremeno i lideri bošnjačkih stranaka, svako iz svojih uskostranačkih razloga.

Predstavnici hrvatskih stranaka najčešće spominju treći entitet s ciljem da ispregovaraju i privole Sarajevo na implementaciju etničkog predstavljanja, predstavnici sarajevskih stranaka da prepadnu vlastito glasačko tijelo da su upravo samo oni u stanju da spriječe takav ishod ako im glasači ponovo ukažu povjerenje, a Dodik s ciljem da dodatno ojača pregovaračku poziciju hrvatske politike. Sve u svemu, samo još bošnjačka javnost vjeruje u treći entitet jer se svi nabrojani, u tom smislu, jedino njoj i obraćaju.