Geneza uspjeha i zastoja u provođenju Daytona: Ključne pouke za BiH

Dejtonski mirovni sporazum 1995. godine je označio istorijski preokret u opstojnosti države Bosne i Hercegovine na kraju 20. stoljeća. Konsenzus vladajućih svjetskih sila za zaustavljanje troipogodišnjeg rata u Bosni i Hercegovini uslijedio je donošenjem međunarodnog mirovnog sporazuma. Članice Vijeća sigurnosti – SAD, Velika Britanija, Francuska, Ruska Federacija i Savezna Republika Njemačka su unutar Kontaktne grupe kreirale mirovni spoazum. Ovim sporazumom zagarantovan je međunarodno-pravni subjektivitet, državni suverenitet i teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine.

Razvoj OSBiH

Postoji saglasnost većine autora naučnih studija o značaju Dejtonskog mirovnog sporazuma da je njime zaustavljen rat u Bosni i Hercegovini. Istovremeno, postoji kritičko stajalište prema Dejtonskom mirovnom sporazumu (Aneks IV DMS) po kome je ustavno-pravno i teritorijalno ustrojstvo izvedeno na etničkoj osnovi, ograničilo mogućnost razvoja funkcionalne države BiH.

Za razliku od mnogih međunarodnih sporazuma o miru, Dejtonski mirovni sporazum je uspostavio ovlaštenja međunarodnim institucijama za njegovo provođenje. Kao subjekti provođenja, sa njihovim jasnim ovlaštenjima, određeni su:

– Mirovne vojne snage (predvodio ih NATO po odluci Vijeća sigurnosti iz decembra 1995.);

– OHR – visoki predstavnik međunarodne zajednice u ulozi vrhovnog civilnog autoriteta u vođenju procesa izgradnje mira;

– Specijalni predstavnik Evropske unije za pružanje pomoći u provođenju reformi unutar procesa integracije BiH u EU i

– Vijeće za implementaciju mira.

Tokom prve decenije postratnog perioda (1995-2005), uz angažovanje institucija međunarodne zajednice, odvija se proces uspostave sigurnosti i slobode kretanja građana na cijelom prostoru države Bosne i Hercegovine. U prvim postratnim godinama rad Predsjedništva BiH odvijao se u Zemaljskom muzeju, zbog nesaglasnosti Momčila Krajišnika, srpskog člana, da Predsjedništvo BiH radi u zgradi Predsjedništva, u središtu grada.

U prvih pet godina postratnog perioda visoki predstavnik međunarodne zajednice je, u saradnji sa organizacijama civilnog društva, oblikovao i nametnuo rješenja za grb, zastavu i himnu države Bosne i Hercegovine. Ovo je učinjeno jer se među vladajućim parlamentarnim strankama nije mogao postići konsenzus.

Provedeni su parlamentarni izbori 1996, 1998. i 2000. godine sa dvogodišnjim mandatom državnog i enetitetskih parlamenata. Bio je to eksperiment za ubrzanu demokratsku konsolidaciju i jačanje multietničkih građanskih stranaka. No, i pored toga etničke stranke su ostvarivale izbornu pobjedu.

Kako među etničkim strankama nije bilo konsenzusa o izgradnji mira i državnih institucija Bosne i Hercegovine, Vijeće za implementaciju mira je 1998. usvojilo bonska ovlaštenja za visokog predstavnika. Na temelju bonskih ovlaštenja, visoki predstavnik međunarodne zajednice (OHR) je proglasio 145 zakona iz nadležnosti Parlamentarne Skupštine BiH.

Ovim zakonima je omogućeno da se provode reforme u pogledu učvršćenja mira i uspostave glavnih institucija za funkcionisanje države BiH. Izvedenim reformama uspostavljena je Državna granična služba i Uprava za indirektno oporezivanje. Potom je proširena struktura Vijeća minsitara. Od tri ministarstva, koliko je Vijeće ministara imalo neposredno iza rata, njegova struktura je dograđena sa šest novih ministarstava: za sigurnost, pravosuđe, ljudska prava i izbjeglice, saobraćaj i veze, trezor i finansije i odbranu. Time je uspostavljen novi izvršno-upravni kapacitet Vijeća ministara za provođenje reformi u procesu intregracije BiH u Evropsku uniju.

Spajanje entitetskih vojski u jedinstvene oružane snage smatra se jednom od najvećih i najvažnijih reformi u postdejtonskom periodu. Ova reforma je omogućila cjelovitu integraciju entitetskih snaga i institucija u oblasti odbrane. Razvoj Oružanih snaga na osnovu NATO-vih standarda omogućuje postepeno uključivanje oružanih snaga u NATO savez, što je definisano Zakonom o odbrani Bosne i Hercegovine.

Važan segment reformi izveden je i u oblasti pravosuđa i sigurnosti. Formiran je Sud, Tužilaštvo Bosne i Hercegovine, te Visoko sudsko i tužilačko vijeće. Zatim su formirane Obavještajno-sigurnosna služba (OSA) i Državna agencija za istrage i zaštitu (SIPA).

Cjelovito provođenje Dejtonskog mirovnog sporazuma odvija se putem istorijskog procesa integracije države Bosne i Hercegovine u Evropsku uniju i NATO savez.

Odvijanje procesa integracije išlo je usporeno. Izostajao je konsenzus vladajućih stranaka u Parlamentarnoj skupštini BiH. Od 2015. godine smanjuje se primjena bonskih ovlaštenja Visokog predstavnika međunarodne zajednice (OHR). Istovremeno se, potkraj treće decenije provođenja Dejtonskog mirovnog sporazuma, zapravo 2022. godine radikalno mijenjaju geopolitička kretanja u Evropi i svijetu.

Agresija Ruske Federacije na Ukrajinu, kao suverenu državu, zaprijetila je da ugrozi mir u Evropi. Usljed takvih geopolitičkih kretanja, Vijeće EU je Bosni i Hercegovini dodijelilo status kandidata za članstvo u EU. Otvaranje pregovora za članstvo BiH u EU treba da uslijedi krajem 2025. godine. Međutim, na sceni su bile blokade institucija države BiH, što je usporilo donošenje zakona u Parlamentarnoj skupštini BiH.

Destrukcije iz Narodne skupštine Republike Srpske procesu evropskih integracija i blokade rada institucija države Bosne i Hercegovine otklanjaju se tokom 2025. presudama suda BiH, što je dovelo do smjene Milorada Dodika sa dužnosti predsjednika RS-a.

Šta su mogući zaključci? Sve dok je političko stanje u Bosni i Hercegovini nestabilno, sa manjim i većim krizama, nužno je postojanje i djelovanje institucije Visokog predstavnika međunarodne zajednice. To djelovanje je nužno zbog:

– Otklanjanja destrukcija provođenju Dejtonskog mirovnog sporazuma;

– Stvaranja konsenzusa za donošenje zakona u Palamentaroj skupštini BiH koji su uslov za odvijanje procesa integracije u EU.

Evropska klauzula

U protekle tri decenije OHR je primjenom bonskih ovlaštenja odmjenjivao vladajuće stranke u njihovoj nemogućnosti da uspostave konsenzus za donošenje zakona u Parlamentarnoj skuštini BiH. Tu ulogu je nužno nastaviti dalje do poziva Bosne i Hercegovine za prijem u članstvo u EU. Nastavak mandata OHR-a u narednim godinama vezan je najviše za mogućnost ubrzanja integracije BiH u EU i NATO savez, kako bi se prevenirali novi sigurnosni izazovi.

Evo i prijedloga preporuka konferencije:

– Zajedničko djelovanje sa specijalnim predstavnikom EU u provođenju reformske agende;

– Reformska agenda treba da bude zajednički dokument OHR-a i specijalnog predstavnika EU sa Parlamentarnom skupštinom Bosne i Hercegovine.

Jedna od mjera OHR-a javlja se kao nužna u pogledu uticaja na usvajanje evropske klauzule u ustavu Bosne i Hercegovine. Time bi se ubrzalo donošenje zakona kojim se preuzima evropska pravna stečevina.

Također je u cilju ubzranja integracije BiH u EU nužno da OHR izvrši pritisak na parlamentarne stranke da poslje izbora 2026. uspostave široku kolaciju za evropsku demokratsku i pravnu državu Bosnu i Hercegovinu. Na taj način bi pobjedničke stranke pokazale odgovornost za provođenje politike ubrzanja integracije BiH u EU.

Jedna od važnih uloga OHR-a je da potiče i stvora geopolitičke pretpostavke za izvođenje ustavnih reformi. Ustavne promjene su nužne u procesu ubrzanja integracije BiH u EU. Radi se prije svega o ustavnoj reformi kojom se omogućuje jačanje demokratskog kapaciteta institucija države BiH. Izvršila bi se izmjena strukture Parlamentarne skupštine BiH. Demokratski kapacitet bi se podigao time što bi Parlamentarna skupština, umjesto sadašnjih 42, imala 97 poslanika. Uspostavile bi se nove izborne jedinice za izbor poslanika/zastupnika u Predstavnički dom Parlamentarne skupštine. Područje izbornih jedinica bi prelazilo entitetske granice. Na osnovu povećanog broja poslanika, Predstavnički dom bi odlučivanje o zakonima pripremao putem komisija i odbora. Tako bi se više mogla uvažavati struka putem odgovarajućih udruženja i građanski interesi putem organizacija civilnog društva. Istovremeno bi se izvršila i reforma u pogledu nadležnosti i strukture Doma naroda.

Kad je u pitanju Vijeće ministara, njegova struktura bi se proširila za dva ministarstva – ministarstvo nauke i tehnološkog razvoja i ministarstvo poljoprivrede i ekologije.

(Autor je redovni član ANUBiH)