Interocepcija – skrivene neuralne mreže kao naše šesto čulo

Najmoćniji hardver današnjice ne nalazi se u serverskim sobama, već unutar našega tijela, no korisničko sučelje mu je samozatajno, neprimjetno i često nedovoljno glasno. Ipak, znanost je zadnjih godina, lišena senzacionalističkog misticizma, napokon započela iscrtavati preciznu shemu neurološkog „ožičenja“ našeg „šestog čula“. Radi se o tjelesnom Internet of Things, ultimativnom „biološkom IoT“ sustavu koji u realnom vremenu producira, kanalizira i odašilje terabajte podataka o stanju našeg fizičkog i mentalnog ustroja, diskretno sugerirajući centralnoj jedinici da je treći večernji espresso bio viška ili da nam onaj sushi koji je već otprve izgledao sumnjivo zaista nije trebao u želucu.

Tijelo nam govori iznutra

Često koristimo izraz „naše tijelo je hram“, no realnija metafora bila ona o hi‑tech „smart home“ sustavu, bogato opremljenom senzorima i gadgetima čije postojanje korisnik i ne opaža, nego ih najčešće zanemaruje. Naime, većina našeg života provodi se u fokusiranju na „vanjske senzore“: oči upijaju svjetlost, uši procesuiraju zvukove okoline, njuh hvata mirisa, koža registrira dodir ili hladnoću… Taj sustav praćenja vanjskih podražaja zovemoeksterocepcija – naš način shvaćanja okolnog svijeta, evolutivno razvijen u svrhu izbjegavanja fizičkih prepreka, lovljenja prilika i bijega od prijetnji.

No, postoji i druga mreža, skrivena i tiha, dubinska infrastruktura koja ne detektira i mjeri vanjski svijet, nego unutrašnji, neutronska i sinaptička mreža koja javlja mozgu rastezanje želuca, neobjašnjivo ubrzanje rada srca, kapacitet pluća ili opasne oscilacije krvnog tlaka. Sustav radi 24 sata dnevno, autonomno i – što je najvažnije – uglavnom bez svjesnog pristanka vlasnika tijela. Ta mreža nije izmišljena ni mistična, premda na prvu zvuči kao neki ezoterijski koncept. Riječ je o interocepciji, znanstvenom nazivu za ono što se popularno (i često pogrešno) naziva „šestim čulom“ ili „intuicijom“.

O interocepciji se sve više piše i govori i u neuroznanosti: američki instituti Scripps Research i Allen Institute, uz masivnu financijsku potporu NIH (National Institutes of Health), pokrenuli su projekt stvaranja prve potpune karte interoceptivnih živčanih mreža. Do sada su postojale samo grube skice tog sustava, a cilj ovog velikog, višekratno nagrađivanog projekta je pokušaj dešifriranja i razumijevanja tajnog jezika kojim naše tijelo razgovara s mozgom – i što se točno događa kada taj dijalog utihne ili postane nerazumljiv.

Što osjećašesto čulo?

U svakodnevnom govoru, pri spomenu „šestog čula“ asocijacije se obično vežu uz intuiciju, pa i sposobnost predviđanja budućnosti. Interocepcija je, međutim, prozaičnija i daleko manje mistična, ali i neizmjerno životno važnija funkcija. Ona nam primjerice signalizira glad prije padanja u nesvijest od hipoglikemije, javlja potrebu za odlaskom na toalet ili stvara onaj neugodan osjećaj da „nešto nije u redu“ satima prije nego što toplomjer pokaže povišenu temperaturu.

Interocepcija obuhvaća širok spektar osjeta: glad, žeđ, potrebu za kisikom (tzv. glad za zrakom), osjet punog mjehura ili crijeva, otkucaje srca, vazomotorne senzacije (crvenilo, bljedilo, toplina), pa čak i duboka bol u zglobovima mišićima nakon forsiranog treninga.

Pritom je ključno shvatiti da navedeni osjeti nisu nikakve „emocije“ niti apstraktna „intuicija“. To su sirovi podaci, hardverski neuronski(i emotivno neutralni) signali iz specijaliziranih receptora koji se nalaze u stijenkama unutrašnjih organa, u krvnim žilama i mišićima, u vezivnom tkivu… odakle šalju električne impulse putem živčanih „kablova“ – primarno kroz vagus („živac lutalicu“) i spinalne puteve (leđnu moždinu) – izravno u mozak, gdje ti signali završavaju na specifičnoj lokaciji koja se zove insularni korteks ili jednostavno – insula.

Insula funkcionira kao kontrolna ploča u složenom postrojenju; prima podatke o tlaku, temperaturi, potrošnji i razini preostalog goriva, te ih pretvara u svjesni osjećaj potrebe za regulacijom i vraćanjem u ravnotežu (npr. oblačenje jakne, odlazak po čašu vode ili očajničku potragu za toaletom).

Bez interocepcije, organizam bi bio dezorijentirani biološki stroj osuđen na propast. Ona je temelj homeostaze – fine ravnoteže koja tijelo održava na životu. Bez tog sustava, tijelo bi se ponašalo kao termostat bez senzora temperature, jer bez tih izvještaja mozak zapravo nema uvid u stanje tijela: on se nalazi u mračnoj komori lubanje i njegov dotok informacija ovisi isključivo o signalima „s terena“. Mozak sam po sebi ništa ne osjeća (štoviše, posve je bezbolan), nego analizira i procesuira osjetilne signale s periferije: on ne zna da je tijelo gladno zato što se njemu tako čini, nego zato što ga trbuh o tome uredno obavještava (sveudilj u paketu s pratećim zvučnim efektima).

Nije dobro kad tijelo zašuti

Pitanje je što se događa kada se veza prekine ili postane puna šuma. Interocepcija je, kao i svaki sustav prijenosa podataka, podložna smetnjama. Poremećaj interocepcije znači da mozak ili ne prima dovoljno precizne signale iz tijelaili ih – što je češće – potpuno pogrešno tumači.

Premda sve ovo zvuči pomalo apstraktno, primjeri su konkretni. Istraživanja objavljena u Frontiers in Neuroscience i na PubMedu sve jasnije pokazuju korelaciju između „pokvarene“ interocepcije i niza mentalnih i fizičkih stanja. Kod anksioznosti, primjerice, često je prisutna „preosjetljiva“ interocepcija s lošom interpretacijom: srce ubrza otkucaje zbog fizičkog napora ili uzbuđenja, ali mozak taj signal tumači kao katastrofu: „Sigurno je infarkt!“ – i slijedi panični napad straha (koji još više ubrza rad srca, i eto zatvorenog kruga anksiozne atake). Riječ je o klasičnoj false positive grešci u sustavu – osjetljivost introceptivnog „okidača“ je podešena na „bolje spriječiti nego liječiti“, ali po cijenu kronične, repetitivne uzbune.

S druge strane, kod depresije se javlja slabljenje i otupljenost interoceptivnih signala. Tijelo je tromo, signali su prigušeni, a osoba se osjeća „prazno“ jer doslovno slabije osjeća vlastitu fiziologiju. Umjesto preosjetljivog alarma, dobije se instrument‑ploča na kojoj su kazaljke zapele na nuli.

Tu su i poremećaji prehrane. Kod anoreksije, interoceptivni signal gladi može biti sasvim ispravan, ali ga mozak aktivno ignorira ili reinterpretira kao nepoželjan. Kod pretilosti je ponekad riječ o neadekvatnom prijemu signala sitosti koji ili kasni (mozak dobije vijest o sitosti pola sata nakon što je želudac odavno prepunjen) ili je signal previše tih da bi nadglasao dopaminski udar šećera i masnoća.

Posebno je zanimljiv pedijatrijski kontekst. Kod male djece ili pacijenata u jedinicama intenzivne skrbi koji ne mogu komunicirati, interoceptivni odgovori često su jedini dostupni jezik. Djeca koja još nisu usvojila terminologiju emocija ili djeca s neurorazvojnim teškoćama fiziološke promjene pokazuju znojenjem, bljedilom ili nemirom. Djeca koja ne mogu verbalizirati tjeskobu, često je manifestiraju bolovima u trbuhu. Tijelo govori vlastitim internim jezikom signala, a liječnici moraju znati interpretirati podatke prije nego što pacijent pokaže kritične vrijednosti na grafu.

Mapa koja se tek iscrtava

Zašto je interocepcija odjednom došla u fokus istraživanja i znanstvenih krugova? Zato što nam još uvijek nedostaje barem polovica mape signalnih puteva koji vode iz tijela u mozak. Scripps Research i Allen Institute for Brain Science su pokrenuli projekt kojije po opsegu i perspektivnim rezultatimamonumentalani može se usporediti s Google Maps servisom, ali osmišljenim za naše unutarnje organe i fiziološke funkcije.

Ovaj projekt, financiran kroz program NIH‑a BRAIN Initiative, ima za cilj mapirati sve živčane mreže koje prenose interoceptivne signale. Sličan je poznatom projektu „Human Connectome Project“ koji mapira veze unutar mozga, ali ovaj ima fokus na periferiju – na veze koje u mozak i iz njega vode do i iz želuca, pluća, srca, slezene, crijeva… Istraživači koriste tehnologije 21. stoljeća: single‑cell RNK sekvenciranje (za analizu ekspresije gena pojedinih živčanih stanica), napredno neuronsko trasiranje virusima i najmoderniji neuroimaging. U tijeku je i razvoj integriranih atlasa koji kombiniraju molekularni profil neurona, njihov anatomski položaj i funkciju.

Otkrića su fascinantna. Živčani sustav organa znatno je složeniji i raznolikiji nego što se pretpostavljalo. Ne radi se samo o jednoj vrsti živčanih stanica i vlakana za prijenos boli. Postoje deseci, a možda i stotine podvrsta neurona, od kojih je svaka specijalizirana za određenu kemijsku ili mehaničku promjenu – od rastezanja stijenke želuca i srčanih klijetki, preko kiselosti želučanog i crijevnog sadržaja, do razine kisika u krvi i arterijskog tlaka u bubrežnim žilama.

Kako ističu voditelji istraživanja, prva generacija atlasa tek otkriva temeljne „kontinente“ na mapi, a tek predstoji kartiranje regija, gradova, ulica i kućnih brojeva. Ti kontinenti naseljeni su milijunima neurona koji imaju svoje zadatke, ganglije i komunikacijske autoceste prema mozgu.

Interocepcija, emocijei svijest

Možda najuzbudljiviji aspekt interocepcije nije vezan uz probavu, već uz emocije. Dugo se vjerovalo da su emocije isključivo kognitivni proces — mozak nešto protumači kao opasno ili tužno, a tijelo zatim reagira: prvo misao, onda osjećaj.

Već početkom 20. stoljeća William James i Carl Lange predložili su drugačiju shemu: podražaj → tjelesna reakcija → svjesna emocija. Modernu verziju te ideje razradio je neuroznanstvenik Antonio Damasiokroz teoriju somatskih markera. Prema tom konceptu, tijelo ne čeka pasivno upute mozga, nego aktivno sudjeluje u oblikovanju emocija.

Damasiova shema izgleda ovako: nešto se dogodi, tijelo reagira – srce ubrza, dlanovi se znoje, želudac se stisne, lice problijedi – a tek potom mozak, uz pomoć interocepcije, „čita“ taj fiziološki potpis i pokušava ga smjestiti u kontekst. Strah, dakle, nije samo pomisao o opasnosti – to je znoj, ubrzan puls i stezanje mišića koje mozak zatim prepoznaje i etiketira kao „strah“. Bez tjelesne reakcije, strah bi bio samo hladna kalkulacija vjerojatnosti, bez onog karakterističnog osjećaja da nešto hitno treba poduzeti.

Slične ideje pojavljuju se i u suvremenim teorijama konstruiranih emocija i prediktivne obrade mozga. Prema njima, mozak stalno generira predviđanja o tome što se zbiva u tijelu i svijetu te uspoređuje ta predviđanja s interoceptivnim i eksteroceptivnim signalima. Kada predviđanja i stvarno stanje ne odgovaraju, javlja se „greška predviđanja“, koju se često doživljava upravo kao nelagodu, tjeskobu ili napetost. Emocije se u tom okviru ne javljaju ni iz „duše“ ni iz vakuuma, nego kao rezultat neprestanog dijaloga između mozga i tijela. Interocepcija je komunikacijski kanal kroz koji taj dijalog teče.

Sve ovo ima duboki evolucijski smisao. Emocije nisu nastale kao poetski dodatak, već kao alat za preživljavanje – produžetak interoceptivnog odgovora. Osjećaj gnušanja (odbojnosti) izvorno je mehanizam za izbacivanje otrova, koji je kasnije evolucijski i socijalizacijski nadograđen s tjelesnog na moralno gnušanje.

Zanimljiva je i poveznica s empatijom. Istraživanja pokazuju da osobe koje preciznije osjećaju vlastite otkucaje srca (imaju bolju interoceptivnu točnost) često pokazuju i veću razinu empatije. Da bi se osjetila tuđa bol, potrebno je simulirati te osjećaje u vlastitom tijelu. Prednja insula aktivira se pri promatranju nekoga u boli, gotovo kao da bol osjeća sam promatrač.

Interocepcija, dakle, nije luksuz prirode, već infrastruktura osobnosti. Ona iz fiziologije gradi iskustvo onoga što se naziva „ja“.

Djeca, tijelo i osjećaj iznutra

Roditeljima je poznato da djeca često ne znaju definirati svoje stanje. Rečenica „boli me trbuh“ univerzalna je šifra za glad, strah od testa, mučninu ili potrebu za utjehom. Razlog nije samo nedostatak vokabulara. Nova istraživanja sugeriraju da se interoceptivna mreža kod djece još uvijek kalibrira. Djeca uče osjećati svoje tijelo paralelno s učenjem hodanja i govora. Tek postupno nauče razlikovati „imam leptiriće u trbuhu“ od „pojeo sam nešto sumnjivo“.

Emocionalna regulacija djeteta izravno ovisi o kvaliteti prijema tih signala. Dijete koje ne prepoznaje rane znakove frustracije (ubrzano disanje, napetost u mišićima, suhoća u ustima) neće se moći smiriti prije eskalacije ponašanja. S vanjske strane to izgleda kao „iznenadni“ ispad bijesa, iznutra se radi o dugotrajnom nakupljanju neprepoznatih fizioloških signala.

Ovo je još izraženije kod djece s autizmom ili poremećajima senzorne integracije. Njihov „potenciometar“ za interocepciju može biti zaglavljen na maksimumu ili minimumu. Neki mali pacijenti ne prepoznaju žeđ ili bol u ekstremitetima – ne zbog tvrdoglavosti, već zato što se njihovo šesto čulo još uvijek kalibrira, a signali ne dobivaju odgovarajuće „etikete“ u mozgu. Za kliničare i roditelje to znači da fizički simptomi, poput ponavljajućih bolova u trbuhu, glavobolja ili neobjašnjivog umora, često predstavljaju prvi i jedini razumljiv oblik komunikacije djetetove emocionalne i interoceptivne stvarnosti.

Budućnost: interoceptivna terapija?

Ako je interocepcija vještina, a ne samo biološka datost, postavlja se pitanje može li se ona vježbati. Odgovor je – već ste i sami pretpostavili – potvrdan.

Posljednjih godina razvija se novo polje terapija fokusiranih na tijelo, tzv. interoceptivni trening. Cilj je poboljšati sposobnost mozga da prepozna, razdvoji i točno interpretira unutarnje signale.Metode uključuju:

• Mindfulness i meditaciju svjesnog disanja: Kao kognitivnu vježbu fokusiranja pažnje na unutarnje signale.
• Biofeedback: Korištenje tehnologije za vizualni prikaz pulsa ili varijabilnosti srčanog ritma (HRV), čime se uči svjesni utjecaj na automatske funkcije.
• Kognitivno‑tjelesne terapije: Učenje pacijenata s anksioznošću da signale tijela ne tumače katastrofično, nego kao prolazne fiziološke fenomene.

Važno je dodati i jednu napomenu. Interoceptivni trening se u popularnoj kulturi često banalizira i svodi na isprazno promoviranje „woke“ i self‑awareness mantri, što je pogrešno. Riječ nije o new‑age coachingu, nego o ozbiljnoj neurofiziološkoj disciplini koja ima jasne kliničke rezultate – premda, paradoksalno, njome nerijetko barataju i polueducirani amateri, svojim intervencijama rušeći kredibilitet jednoj sasvim korisnoj i primjenjivoj terapijskoj praksi.Interoceptivni trening ne uči tijelo da bude pametnije – nego uči mozak da kvalitetnije sluša.

Tišina tijela i tehnološka buka svijeta

Budući da se nalazimo na IT/sci-tech portalu, nemoguće je izbjeći i osvrt na prateću tehnologiju koja se razvija paralelno s produbljivanjem spoznaja o važnosti i ulozi interocepcije. U razvoju su interoceptivna sučelja – nosivi uređaji (wearables) i AI algoritmi koji neće samo mjeriti naše korake i puls, nego će pratiti suptilne promjene u interoceptivnim parametrima i davati „digitalni feedback“. Pametni ručni sat bliske budućnosti mogao bi sugerirati vježbe disanja na temelju fizioloških parametara stresa prije nego što korisnik postane svjestan napetosti. To otvara prostor za nove pristupe u neurorehabilitaciji i tretmanu mentalnog zdravlja.

Jer, suvremeni svijet izuzetno je glasan: notifikacije, vijesti i ekrani dominiraju našom pažnjom i osjetilima. Fokus nam je konstantno usmjeren „izvantjelesno“ i nalazi se u svijetu eksterocepcije. U toj kakofoniji izvanjskih bioloških informacija iz naših osjetila, vlastito tijelo ostaje potisnuto i postaje naš najtiši sugovornik. A upravo je interocepcija taj naš tjelesni glas – stalan, ali pomalo povučen i diskretno nezahtjevan… sve dok ne prestane biti diskretan. A kada tijelo mora početi „vikati“ da bi ga se čulo, obično je kasno za preventivu.

Znanost koja mapira te puteve ne radi to samo radi anatomskih atlasa, već radi razumijevanja korijena svijesti i zdravlja. Vjerojatno najveća lekcija interocepcije nije u neuronima i molekulama, nego u promjeni fokusa. Možda je pravo šesto čulo jednostavno sposobnost da se čuje vlastito tijelo – i to prije nego što začujemo alarm na EKG-monitoru.

^{Igor „Doc“ Bereckije pedijatar-intenzivist na Odjelu intenzivnog liječenja djece Klinike za pedijatriju KBC Osijek. Pobornik teorijske i praktične primjene medicine i znanosti temeljene na dokazima, opušta se upitno ne-stresnim aktivnostima: od pisanja znanstveno-popularnih tekstovau tiskanom i online-izdanju časopisâ BUG, crtkanja računalnih i old-schoolgrafika i dizajna, zbrinjavanja pasa i mačaka, fejsbučkog blogiranja o životnim neistinama i medicinskim istinama, sve do kuhanja upitno probavljivih craft-piva i sasvim probavljivih jela, te neprobavljivog sviranja bluesa.}