Alma i Alema su svjetlo

Često govorim, a nedavno sam i napisala kako su prijateljstva stečena u bolničkim sobama i bolničkim hodnicima jača od korijena svakog bora i jele, svake breze i bukve, svakog drveta koje na obroncima Bjelašnice, Treskavice, Čvrsnice odolijeva i zimi, i kiši, i suncu i vjetru, i mećavi, i ledu. I stoji uspravno. Gordo. Ponosno. Prkosno. Čvrsto. Zna saviti grane pod teretom, zna se zaljuljati, zna se poviti, ali uvijek pronađe način da se uspravi i vine u visine.

“Kako znati da ti je neko prijatelj i podrška? Meni je to moja Alma Huko-Šehić. Jedna slika vrijedi više od hiljadu riječi. Ovo je slika iz mog Inboxa. Poruka koju sam dobila netom prije nego sam jučer stigla na KCUS, gdje mi rekoše da nema moje terapije. Alma je saznala prije mene, pa da se ja ne bih nasekirala, poslala mi je ovu poruku. Alma je platila terapiju, odvojila od svoje djece, otišla u drugu državu da obezbijedi neophodne tablete. Alma je tu terapiju, jako teško obezbijeđenu, nesebično podijelila sa mnom. Da i ja dobijem priliku, koju nam je država uskratila. Alma je svjesno svoje dane života podijelila sa mnom. Alma je napunila svoju torbu dobrih dijela. E, tako se biva prijatelj i podrška. Tako se postaje čovjek, insan. Tako se ide preko Sirat-ćuprije. Alma, hvala ti”, napisala je Alema Velagić Murtić, uz uslikanu Alminu poruku iz Inboxa, na kojoj piše:

“Nemoj se sekirati za Anastrazol, imam ja u zalihama”.

Kada ukucate u pretraživač naziv lijeka, pročitat ćete “Anastrazol se koristi za liječenje uznapredovalog raka dojke pozitivnih hormonskih receptora u postmenopauzalnih bolesnica”.

Kada saberete prvi i drugi “sabirak”, bit će vam jasno zašto ovo pišem. Zato što su nas Zavod zdravstvenog osiguranja Federacije BiH, Zakon o javnim nabavkama, kompletan sistem, ostavili bez ove terapije mjesecima. Zato što se karcinom mora kontinuirano, dugo, besprekidno liječiti. Zato što karcinom ubija brže od munje. Zato što samo čeka ko će mu se slijedeći prepustiti. Ali i zato što u ovoj poplavi neljudskosti, neempatije, nerazmišljanja o drugome, ova situacija i ove dvije žene vraćaju nadu u ljudskost i čistu, ljudsku dušu. I Alma i Alema su majke dvoje djece. Žive kao i većina građana ove države, od plate do plate. Bore se dvije godine sa ovim mračnim neprijateljem. Zalihe su potrošene. Bonusi iskorišteni. Krediti iscrpljeni. Ali, nije ljudska dobrota. Nije ono što veliki broj Bosanaca i Hercegovaca nosi u sebi, osjećaj za dobro, osjećaj za drugoga, osjećaj da sami biramo da li ćemo nekome biti svjetlo ili mrak.

Alma i Alema su izabrale da budu svjetlo svima nama koje imamo privilegiju da ih poznajemo. I još nešto, vrlo važno, Alma je dijelila svoju terapiju, mislila na svoju drugaricu u danu kada joj je majka bila na operacionom stolu, sa malim šansama za preživljavanje. One su, uistinu, svjetlo svih nas koji ih poznajemo, one su svjetlo ovog posrnulog društva, one su svjetlo naše države. One su primjer prijateljstva, sestrinstva, veze koja je od samoga početka, od prvoga dana bila pod teretom teških iskušenja. Upoznale su se na onkologiji, uslijedile su operacije, terapije, kontrole.

Svaki dan je bio do posljednje sekunde ispunjen stresom, sekiracijom, nervozom, strahom. Ali i tada su širokim osmijesima, čvrstim zagrljajima, pozitivnim mislima, neiscrpnom podrškom nalazile način da otjeraju te mračne misli. Jesu li tonule? Jesu li od straha drhtale? O, itekako! Jesu li imale dana kada nisu željele ni sebe u ogledalu pogledati, a kamoli progovoriti sa nekim? Jesu li imale trenutke da odustaju od svega? O, itekako! To je sastavni dio života svih onkoloških pacijenata, pa i njihovih života.

Ali, na svu sreću, Alma i Alema su navikle da budu utočište za svakoga, da budu ruka koja podiže sve nas sa najdubljih ponora misli i strahova, osmijeh koji nas razveseli, mudrost koja naše misli usmjeri na pravi put. Navikle su da budu svjetionik. Još samo kada bi svjetlo njihovih duša doprlo i osvijetlilo duše onih koji nas puštaju u šupljim barkama preko ovih nemirnih mora, kada bi na njihovom primjeru naučili i shvatili da je biti čovjek jednostavno, da je dovoljno stati na trenutak u tuđe cipele, osjetiti tuđu bol, radost i strah. I da je biti čovjek, ustvari, jedino važno.