Glavni i odgovorni urednik portala !Odgovor, sa dugogodišnjim iskustvom rada u bosanskohercegovačkim medijima kao novinar i urednik u nekoliko bosanskih i međunarodnih medija (Radiosarajevo, CIN, OCCRP, Balkan Insight), te kao urednik i prevodilac u izdavaštvu i konsultant u neprofitnom i međunarodnom sektoru, koji je završio Gazi Husrev-begovu medresu, studije književnosti i jezika te komunikologije, objavio je na portalu !Odgovor opskuran članak pod nazivom “Još jedan spomenik nama koji nije naš”, referirajući se povodom otkrivanja spomenika Cvijet Srebrenice u sjedištu Ujedinjenih nacija u New Yorku.
Globalna moralna obaveza
Autor teksta poziva se na sociologa Bernharda Giesena i njegovu distinkciju prema kojoj “heroj pripada zajednici koja ga slavi, dok žrtva pripada svijetu”. Ta formulacija svakako ima teorijsku težinu, ali njen smisao u kontekstu kulture sjećanja nije da se žrtva liši vlastitog identiteta, nego da se sjećanje na žrtvu univerzalizira kako bi se spriječilo ponavljanje zločina. Kod Giesena, žrtva nije “bezimeni objekt”, nego moralni pol globalne svijesti; upravo zato on upozorava da je univerzalizacija žrtve legitimna samo ako ne briše individualni i historijski identitetski kontekst stradanja. U slučaju genocida u Srebrenici, univerzalno sjećanje nema smisla bez razumijevanja da je genocid počinjen nad konkretnom zajednicom, na konkretnom prostoru, sa određenom etničkom i vjerskom namjerom, što je, uostalom, utvrđeno u presudama međunarodnih sudova.
U tom smislu, spomenik ispred sjedišta Ujedinjenih nacija ne “otuđuje” sjećanje od Bošnjaka niti ih “vraća prije 1993. godine”, nego predstavlja priznanje činjenice da je genocid nad Bošnjacima pitanje međunarodne odgovornosti, a ne samo unutrašnjeg, nacionalnog pamćenja. Simbol univerzalnog sjećanja ne može negirati lokalni identitet; on ga, naprotiv, potvrđuje i uzdiže na nivo globalne moralne obaveze.
Što se tiče upotrebe termina “Bosnian Muslims” na postamentu spomenika, važno je razjasniti da se radi o pravno preciznom terminu koji se koristi u međunarodnom pravu i presudama tribunalâ, jer genocid nije bio usmjeren prema svim Bošnjacima kao naciji, nego prema muslimanima u Bosni i Hercegovini, kao vjerskoj skupini definiranoj od strane agresora. To ne negira nacionalni identitet Bošnjaka, nego precizno reflektira namjeru genocida. Utoliko iznenađuje da autor, kao svršeni učenik Gazi Husrev-begove medrese, zanemaruje činjenicu da je genocid bio sistemski usmjeren i protiv islamske zajednice kao takve, gdje je porušeno preko 1.100 džamija, medresa, mesdžida i drugih sakralnih objekata diljem Bosne i Hercegovine; imami i muslimanski učenjaci su bili hapšeni i ubijani; vjerska infrastruktura je ciljano uništavana kako bi se izbrisao duhovni i kulturni identitet muslimana u Bosni i Hercegovini.
Važno je naglasiti da su ovi ljudi ubijeni upravo zato što su bili muslimani, to jest članovi vjerske zajednice koju su počinioci genocida sustavno i planski nastojali uništiti, zajedno s njihovim duhovnim i kulturnim identitetom.
U današnjem političkom kontekstu, nažalost, svjedočimo kako se neki akteri, poput Željane Zovko i Milorada Dodika, pokušavaju vratiti u taj mračni, gotovo srednjovjekovni narativ sukoba između “kršćana i muslimana”. Takve retorike instrumentaliziraju Bosnu i Hercegovinu kao prostor sukoba civilizacija, zanemarujući njenu višedimenzionalnu i multietničku stvarnost, što dodatno ugrožava njen integritet i stabilnost.
Ovakvi pokušaji da se politički iskoristi identitetski konflikt ne samo da negiraju patnju miliona ljudi nego i potkopavaju nastojanja za trajnim mirom i pomirenjem u regiji.
Odgovornost UN-a
S druge strane, ideja bošnjaštva kao modernog, državotvornog identiteta ne iscrpljuje se samo u vjerskoj pripadnosti, niti se može svesti na kategoriju “muslimana” u pravnom smislu genocida; ali ta razlika ne smije voditi negiranju vjerske dimenzije napada niti njegovog cilja, ponavljam, uništenja muslimanskog naroda u Bosni i Hercegovini.
Zato se sjećanje na genocid mora graditi u dva paralelna registra: kao univerzalna lekcija čovječanstva i kao konkretna historijska trauma bosanskohercegovačkih građana. Tek u tom spoju kultura sjećanja je zrela, djelatna i u skladu s onim što je Giesen nazivao “političkom transformacijom kroz pamćenje”.
Bez sumnje, odgovornost UN-a u (ne)zaštiti stanovništva Srebrenice je teška i dokumentovana. Mnogi preživjeli i/ili istraživači (kao što je Hasan Nuhanović) ukazuju na propuste, pasivnost i institucionalne slabosti UN-a. S tim u vezi, i član Predsjedništva BiH dr. Denis Bećirović je više puta javno, u svojim govorima, potcrtavao da je UN moralno i politički odgovoran za neispunjavanje svog mandata zaštite civila u tadašnjoj (uvijek pod navodima) “zaštićenoj zoni”.
Međutim, ta odgovornost se ne može poistovjetiti s namjernim izvršenjem genocida. Odgovornost za planiranje, naređivanje i izvršenje genocida pripada strukturama Vojske Republike Srpske i političkom vrhu susjedne Srbije koji je definirao, koordinirao i sproveo operaciju etničkog istrebljenja i masovnog ubijanja. Uloga UN-a leži u institucionalnom neuspjehu i međunarodnoj pasivnosti, a ne u namjeri i organizaciji zločina.
Drugim riječima: UN je zakazao kao zaštitnik, ali nije bio izvršilac. Upravo zato, kritika prema UN-u mora biti precizna, usmjerena na reformu međunarodnih mehanizama zaštite civila i odgovornost mirovnih misija, a ne na zamjenu teza koja rasterećuje stvarne počinioce genocida.
Ostalo je nejasno da li autor teksta zaista smatra da zbog te inertnosti tadašnjeg UN-a danas Bosna i Hercegovina treba da se odrekne svog prava da na jarbolu kraj East Rivera u New Yorku s ponosom vijori svoju zastavu?
Priznajem da simbolika sama po sebi nije dovoljna jer rezolucije i spomenici nisu zamjena za konkretne mjere: edukaciju, zakonsku primjenu, sudske procese, provođenje kazni i reparacije. Međutim, simbolika nije trivijalna: ona ima pair-i-value efekt, naročito na međunarodnoj razini, i može pokrenuti daljnje korake.
Rezolucija UN-a je važna jer institucionalizira 11. juli kao Međunarodni dan sjećanja na genocid u Srebrenici. To obavezuje države članice na određeni nivo moralne i političke predanosti. Ovo stvara presedan i može potaknuti nacionalne vlasti da jačaju zakonske, obrazovne i memorijalne strukture.
Treba tražiti od bh. institucija (državnih tijela, pravosuđa, ministarstava) da iskoriste ovo međunarodno priznanje: da razviju strategije, budžete i programe za edukaciju o genocidu, revitalizaciju memorijalnih lokacija, podršku preživjelima i istraživanje historijskog konteksta.
Kritika prema domaćem pravosuđu (npr. istrage murala) je legitimna, ali taj argument ne smije biti iskorišten da se odbaci svaka kultura sjećanja. Umjesto toga, treba ga upotrijebiti kao poziv na reformu: transparentniji procesi istrage, jačanje institucionalnih kapaciteta, međunarodna podrška u procesuiranju glorifikacije ratnih zločinaca.
Zajednička obaveza
Nadalje, autor teksta “Još jedan spomenik nama koji nije naš”, nažalost, zanemaruje ili čak negira ključni multikulturalni aspekt naše države kada s nipodaštavanjem svodi državnu delegaciju na tzv. “bosansko-bošnjački politički duh”. Time se implicitno poistovjećuje s onima koji osporavaju etnički identitet pojedinaca poput Željka Komšića ili Duške Jurišić, svodeći ih na jedan, isključivi etnički predznak.
Međutim, upravo je naša zajednička obaveza i čast da je ovakav značajan projekat, kao što je otkrivanje spomenika genocidu u New Yorku, okupio multietničku delegaciju bosanskohercegovačkih zvaničnika koji dolaze iz različitih etničkih i vjerskih zajednica. Oni, iako nisu svi muslimani, pokazali su suosjećanje i solidarnost sa svojim sunarodnjacima i preživjelima Srebrenice i pokvarili “veselje” svima koji ovu zemlju doživljavaju kao samo zavađenu zajednicu triju etnija.
Ovaj čin zajedništva prepoznale su i Majke Srebrenice, koje su istakle da upravo takva podrška i zajednička sjećanja čine temelje za pomirenje i budućnost Bosne i Hercegovine kao države svih njenih građana i naroda. Od teksta se ogradio i Emir Suljagić, direktor Memorijalnog centra Srebrenica u Potočarima, izjavivši: “Drago mi je što sam preživio i što sam proteklih 30 godina svjedočio, ako ni zbog čega drugog, a ono da mi ovakvi ne govore, ne pišu i ne učitavaju u Srebrenicu ono što oni misle da treba. Ovima je, naime, sve preče od Bosne.”
Negiranje ove dimenzije ne samo da je neosjetljivo, već i podriva temeljnu svrhu spomenika, kao što je da bude mjesto zajedničkog sjećanja, uvažavanja i ujedinjenja svih nas.
Autor privodi tekst kraju uz “nelagodu” zbog agilnosti Zlatka Lagumdžije, ambasadora BiH pri UN-u, u podizanju spomenika, sugerirajući da on i “dvojica sadašnjih članova Predsjedništva BiH” (kojima je nekada bio stranački šef, a sada njihov podređeni) pribjegavaju “uobičajenom bošnjačkom položaju u međunarodnim odnosima”.
Međutim, ovaj zaključak propušta bitnu činjenicu: svi pomenuti političari politički su ponikli u školi bosanskohercegovačke socijaldemokratije, koja je zavjetovana na očuvanje multikulturalnog i građanskog karaktera Bosne i Hercegovine. Upravo taj avnojski i zavnobihovski naslijeđeni temelj predstavlja neotuđivu potku stabilnosti, mira i trajnog pomirenja u našoj zemlji.
Nažalost, uredništvo portala !Odgovor, što se može vidjeti iz njihovog impressuma, izgleda nije sposobno prepoznati ili razumjeti ovu ključnu dimenziju državotvornosti. Umjesto da artikulišu politički pluralizam i složenost bh. društva, oni to svode na pojednostavljene i redukcionističke stereotipe na kojima bi im pozavidjeli i u Heritage fondaciji.
Država njenih naroda i građana
Zato je važno podsjetiti da je politička tradicija koja vodi ove lidere i njihovu politiku sjećanja, uključujući i angažman na međunarodnom priznanju genocida kroz spomenik u New Yorku, zapravo odraz kontinuiteta ideje Bosne i Hercegovine kao države svih njenih naroda i građana. Bez ove osnovne premise nema ni trajnog mira, ni istinskog pomirenja.
Upravo djelovanje Denisa Bećirovića, kao jednog od najdosljednijih zagovornika i predstavnika vanjske politike Bosne i Hercegovine usmjerene na čvrsto vezivanje za evroatlantske saveznike, direktno negira sliku o “vječitoj žrtvi” koju autor teksta nastoji nametnuti.
Bećirović svojim angažmanom pokazuje da sjećanje na genocid nije nikakav položaj pasivnosti ili vječite žalosti koju treba zadovoljiti samo riječima, rezolucijama i spomenicima. Naprotiv, to je temelj političke i diplomatske borbe za sigurnost, pravdu i međunarodnu podršku koja Bosnu i Hercegovinu štiti od ponavljanja i revizionizma genocida.
Naravno, spomenik i rezolucije jesu važni kao simboli priznanja, pa ako hoćemo i jedna vrsta izvinjenja međunarodne zajednice, ali oni nisu krajni cilj nego početna tačka iz koje se gradi aktivna politika samoodbrane i međunarodne saradnje.
U suprotnosti s tvrdnjom autora da političari “čekaju pakete hrane i avijaciju međunarodnih snaga”, istinski patriotska i odgovorna politika traži osnaživanje države i naroda kroz savezništva koja garantuju sigurnost i razvoj.
Stoga je bespredmetno očekivati da će generacija političara koju Bećirović reprezentira “odlaziti” kao “lijen, nedjelatan i nekreativan politički duh”. Naprotiv, upravo ta generacija jasno pokazuje spremnost da djeluje, da se bori i da u međunarodnoj areni zastupa interese države i naroda s punim integritetom i vizijom.
Datum i vrijeme objave: 20.11.2025 – 17:20 sati
