Napustili smo Kinu 31. decembra avionom na putu za Tokio južna Kina. Let je trajao tri sata, a avion je bio pun do posljednjeg sjedišta.
Opće informacije
Prilikom ulaska in Japan potrebno je popuniti formular – unos registracija. Najbolje je to učiniti prije putovanja, ali nije strašno popuniti formular nakon slijetanja, jer će vam posada ponuditi QR kod koji vodi do područja registracije. A ako ni to niste u mogućnosti, jednostavno popunite formular prije pasoške kontrole i – to je to.
Kako se kretati u dio grada u kojem se nalazite? Metro je brzo i jednostavno rješenje; Dugi hodnici i nivoi su lepo povezani i obeleženi. Prvi utisak je da je sve jako staro, i stanice i unutrašnjost samog metroa. Ono što je ostavilo poseban utisak je to što greju sedišta, što je prijatno u hladnim danima. Inače, temperatura koja nas je pratila tokom ovog boravka bila je između 10 i 15 stepeni, bez padavina.
Druga mogućnost prevoza je taksi. Od aplikacija za vožnju po gradu, preporučio bih Uber ili Dee Dee jer nema komplikacija s lokalnim brojevima.
Inače, u Japanu se vozi levom stranom puta, odnosno volan je sa desne strane vozila. Razlozi su istorijski, a potiču iz 19. veka kada su Britanci izgradili prvi železnički sistem, a vozovi su se kretali levom stranom, što je kasnije prešlo u drumski saobraćaj, da bi 1924. godine to bilo zakonom propisano. To znači da nisu “izabrali suprotno” već su nastavili svoju istoriju. Iskreno, to me je iznenadio detalj, nekako mi je promakao i bio sam siguran da je dostupan samo u Hong Kongu, Tajlandu, Singapuru, Maldivima, Šri Lanki, Makau i Maleziji.
Naravno: u vrijeme boravka, 1 euro je zamijenjen za 183 jena (JPY). Klasične mjenjačnice ne postoje. Postoje samo mjenjačnice, ali je kurs oko 10 posto niži od zvaničnog.
Kad smo kod novca – u Japanu je gotovina i dalje najpouzdaniji i najlakši način plaćanja. Mali restorani, barovi, prodavnice i hramovi žele da izbegnu naknade za kartice, navikli su na gotovinu koja radi decenijama i ne moraju menjati sistem. Niska stopa krađe znači da je držanje gotovine bez stresa i da nošenje gotovine sa sobom nije rizično.
Kartice i QR plaćanja šire, ali Japan polako i namjerno mijenja svoje navike.
Zaključak je da gotovina u Japanu nije znak zastarjelosti, već praktičnost, kontrola i povjerenje u sistem, ali i u današnje vrijeme mi je to bilo pomalo čudno i neočekivano.
Shibuya-© Hit1912/Shutterstock.com
Shibuya – grad u pokretu, ljudi u ritmu
Ono što se može primijetiti dok šetamo gradom, a prva stanica nam je bila Shibuya (Shibuya) i čuveni pešački prelaz rezervisan za prelazak nekoliko puta radi dobre fotografije, radi se o tome da su ljudi bukvalno ludi za igračkama i igricama. Bezbroj prodavnica sa mašinama, automatima koji su puni ljudi koji traže svoje plastične, krznene ili zvučne dobitke.
Pratili su nas neobični zvuci svuda po gradu. Ovi zvuci podsjećaju na ptice, video igrice, dječje pjesmice…
Iznenadila me i vožnja kartom ulicama, koji je potpuno legalna turistička atrakcija, a inspiracija su opet video igrice, anime estetika i cosplay (kostimirana igra ili kostimirana) kultura.
A onda i vrlo neobično tuning sastanak! o čemu se radi Dok smo šetali ulicama Šibuje, nekoliko automobila sa sjajnim karoserijama, podignutim haubama, privuklo je pažnju prolaznika. Sjajni motori, pažljivo izloženi, bili su pravo malo remek djelo tehničke strasti. Ti auti se nisu zaustavili zbog kvara ili nekog problema. Bila su to neformalna druženja zaljubljenika u automobile – mjesta na kojima se dijelilo znanje, hvalile modifikacije i slavila pažnja posvećena detaljima.
U tom trenutku, grad se pokazao kao skup malih zajednica koje žive svoje strasti, čak i usred urbane vreve.
Ljudi sa maskama
Lokalno stanovništvo u Japanu nosi zaštitne maske iz raznih praktičnih i kulturnih razloga – ponašanje koje je počelo mnogo prije pandemije. Ukratko, maske su dio kulture, obzira i lične discipline, a ne znak panike.
Pitao sam za razloge, a ima ih nekoliko: da ne bi zarazili druge, pa ih zbog teških alergija nose u javnom prevozu – više zbog osjećaja ličnog prostora i socijalne distance, dok ih neki nose zbog estetike i praktičnosti, u smislu – ako se ne šminkaju, skrivaju umor ili ne žele komunicirati. I na kraju, nose se kao modni detalj uz garderobu.
VIDEO
Neon ili svjetlo kao jezik
Tokio je grad neonskih reklama koje obasjavaju grad uveče. Inače, ovaj grad živi u dva potpuno različita sloja – dan i noć. Neon nije slučajan, on je funkcija, estetika i kultura u jednom.
Tokom dana, Tokio je disciplinovan, suzdržan i arhitektonski neutralan, zgrade su tihe, prigušenih boja i nimalo ne dominiraju. Noću grad “govori”. Neoni služe za orijentaciju (naziv radnje, sprat, ulaz), za privlačenje pažnje u gustoj urbanoj strukturi i davanje identiteta svakom bloku. U ovom milionskom gradu, svjetlo je jezik.
Japanski likovi (kanji, katakana) su vizuelno moćni i neon ih pretvara u grafiku, ritam i urbanu kaligrafiju, čineći ulice poput živih plakata. S druge strane, filmovi, anime, fotografija učinili su neon vizualnim potpisom Tokija i grad ga je prihvatio kao dio svog identiteta. Jednom rečenicom – Tokio je disciplina danju, a noću poezija svjetlosti.
Moda kao izraz grada
Ono što privlači pažnju je, naravno, moda, i to ženska. Postoji nekoliko jasno definisanih pravaca, odnosno stilova sa kojima se svakodnevno susrećem na ulicama Tokija. To su modni trendovi, kao punk ili goth u Evropi: crna odeća, porcelanska koža, dramatična šminka.
S druge strane, japanska pop kultura (anime) pogađa djevojke, a one su izražajno našminkane, naglašenih kontura i velikih očiju. Njihova ideja nije prirodnost, već stilizovana stvarnost, a to je lik koji “živi” u gradu.
© privatna arhiva
U Japanu je društvo vrlo strukturirano i formalno. Moda i šminka su način da se izvuče iz uloge, da pokažu ko su, barem vizuelno kao siguran način individualnosti. Za mnoge žene, pa čak i muškarce, šminka je vizualna umjetnost, performans i kreativno izražavanje. Žene to ne rade da bi im se sviđale, već da bi ih se doživljavalo kao ideju.
Tokio je jedan od rijetkih gradova u kojima se ekstremni stil ne osuđuje, a različitost je normalna.
Većina Japanki se tako ne šminka – pomenuti je mali, ali vizuelno upečatljiv deo urbane scene.
I kao zaključak, nije pitanje “kako se žene u Japanu šminkaju”, već kako neki ljudi biraju da izgledaju kada imaju slobodu da budu drugačiji.
Kad smo kod šminke, ne mogu a da je ne spomenem opsesija kozmetikom. U par navrata smo ušli u poznati lanac prodavnica Don Kihot. Broj ljudi koji kupuju, prepune korpe, nevjerovatna ponuda japanske i korejske kozmetike za sve moguće potrebe, ostavile su me bez teksta.
Ginza-Shutterstock.com
Nova godina – simbolika i dobrodošlica
U japanskoj simbolici, doček Nove godine daleko od kuće, posebno u zemlji drugačije kulture, ne smatra se lošim znakom, naprotiv.
Nova godina u Japanu simbolizuje reset.
Ako je sretnete u drugoj zemlji, vjeruje se da ostavljate stare obrasce iza sebe i ulazite u godinu otvorenog uma i čistih namjera.
Za nas iz Evrope to se tumači kao širenje sudbine, a ne kao gubitak korijena.
U japanskoj simbolici, kretanje u doba godine znači da se energija ne zadržava, ona teče i to je povezano s novim mogućnostima, promjenama koje dolaze prirodno i ličnim rastom.
Videcemo sta ce nam doneti ova godina…
U Tokiju nije bilo tradicionalnog, velikog, spektakularnog vatrometa za doček 2026, kao u mnogim zapadnim zemljama, jer je u Japanu proslava Nove godine drugačija od one na Zapadu – fokus je na događajima odbrojavanja, hramovima i porodičnim ritualima, a ne na velikom noćnom vatrometu.
A prije samog prijema, bilo je divno uživati u umjetničkoj neonskoj rasvjeti i svjetlosnim efektima na zgradi Vlade grada Tokija (Metropolitanska vlada Tokija) i oko nje.
Međutim, tokom šetnje nakon novogodišnje večere, koja je morala biti rezervisana unapred, na mnogim mestima na ulicama i trgovima bilo je slavlja. Ne mogu da izostavim utisak da su ulice pune smeća od pića i hrane, jer kante za otpatke nema i definitivno nema mesta za priču o besprekornoj čistoći.
U tom smislu, Tokio me iznenadio na neočekivan način. Iako se često priča o čistoći, mnogi dijelovi grada djeluju staro i oronulo, sa tragovima vremena koji se ne mogu sakriti. Fasade, prolazi, pa čak i pojedinačne ulice, sve to nosi patinu svakodnevnog života. Kao što sam spomenuo, kante za smeće skoro da i nema i to je na prvu zbunjujuće, pogotovo što dolazimo iz Evrope. Otpad se jednostavno odvozi, diskretno, bez ostavljanja tragova. Čistoća ovdje ne znači sterilnost, već odgovornost, manje se oslanja na infrastrukturu, više na lične navike.
Možda je to razlog zašto je to grad ne izgleda novo, ali izgleda korištenoʼ. I postoji nešto vrlo stvarno u tom poštenom trošenju.
Naslovna fotografija -Tokyo-panorama-Shutterstock.com
