Glumac

Bio je jedan od junaka moje mladosti. Ne zna se ko mu je dao nadimak, ali mu je posao: Glumac.

A nije bio samo moj junak, svi smo o njemu govorili s divljenjem, pa i s pretjerivanjem svojstvenim mnogom mladom, maštovitom biću.

Priča za popodne

Na Zlatinom grobu

Ma o kakvom god se podvigu radilo, Glumac vazda na pijedestalu. Te najbolje skače laste, te malo jednog, nego prebio trojicu, te viđali ga sa najljepšim ženama, te ovo, te ono…

Markantan, lijep, najsličniji i zbog rupice na bradi holivudskoj zvijezdi Kirku Douglasu. Hod mu bio mješavina dostojanstvenosti i paunskog duvanja. Ruke vazda u džepovima, pogled većinom iskošen, osmijeh diskretan i kao ironičan:

“Đe ste, pačići?”, obraćao se nama, mlađoj raji, s visine svoje samodopadljivosti.

Poticao je iz, kako se danas zna stručno kazati, disfunkcionalne porodice. Babo bio sklon rakiji i agresivnosti. A majka?

“Dobra nam je bila, ali imala dug jezik. Kad bi babo dođi kući pijan, umjesto da šuti, ona odmah čim ga vidi: U tebe opet flaša visi s gubica. I dobije batine. Koliko je samo popila batina zbog svog jezika? A da je šutjela, nikom ništa”, pričao nam jednom Glumac u Vatrogasnoj.

Tada više nismo bili pačići, nego njemu ravna mlađa raja, s kojom je dijelio akšamlijski merak. Čudno mi bilo kako je opisao majčine pobune, nekako hladno i bez empatije. Mislim da je jednom čak i eksplicitno naglasio: “Šta je tražila, to je i dobila”.

Dok smo prelazili granicu zrelosti, Glumac se bio izgubio na četiri godine, koliko je bio osuđen zbog nekoliko lakih i jedne teške krađe. Iz Foče se vratio fizički isti čovjek, mislim bio je i dalje markantan, no kazna je ispunila željenu ulogu zakonodavca. Sa završenom osnovnom školom, uz malu intervenciju Hasana Terzića, sitnog šefa jedinice za održavanje mašina, dobio je posao u Fabrici duhana Sarajevo. Zvali smo je skraćeno Duhanjara, a bila je prestižna u gradskoj velikoj porodici industrijskih kapaciteta zbog visokih plata. Glumac se, dakle, prihvatio poštenog posla i života, a i nekako se smirio, valjda naučio da je nekad bolje upotrijebiti riječ negoli šaku.

Uz posao, u život Glumca stigla i žena. Iz ugledne vratničke porodice čaršijskih zanatlija, a uz to i lijepa k’o slika, taman par Glumcu. Bio je to puno moderniji brak negoli što ga je imao njegov otac. Recimo, ne pamtim da su bilo kad viđeni babo i žena mu, Glumčeva majka, zajedno, osim u rijetkim prilikama kada se išlo porodično na izlete. Na Bembašu, Trebević, Vrelo Bosne. Babo bi prtio lubenicu, djeca kese sa potrebnim povrćem za salatu i pribor za jelo, a majka obično tepsiju s pitom. Nekad je bila u dimijama, a nekad u dugoj haljini do peta.

A bila su to, inače, vremena kad se tradicija bezuspješno borila protiv ekspanzije modernizma. Dimije su djevojčice i djevojke nosile još jedino kad se išlo u mekteb ili na tevhid. A i kad su izleti u pitanju, nove generacije dolazile su prikladno evropeizirane u svom stajlingu. I frizirane i našminkane i u minjacima i farmerkama. Sumnjičavo i s prezirom vrtjela se mnoga glava majki i nana: “Bože dragi, na šta će ovo izaći. Vidi im, vidi mode…”

Glumčeva žena zvala se Azra, a i ona bila lijepa ko glumica. Otkako su se uzeli, neko vrijeme nisi ih mogao vidjeti jedno bez drugoga. A gdje god bi se pojavili, nema ko se nije okrenuo za njima: “Ja lijepog li para”!

Azrini imućni roditelji kupili im stan na Alipašinom Polju. Posao on, posao ona, radila kao medicinska sestra u bolnici i stekli se svi uslovi za jedan ugodan život u kojem počinju da caruju navike i komfor.

A nisam jedino naglasio do sada da je Glumac bio izuzetno omiljen kod žena (neki od preduslova nabrojani) i da on nije prezao od bliskih susreta sa njima. To će ga, kako se kaže, i glave koštati, kad je jednog dana Azra nenadano banula u stan i zatekla glumca usred sramnog čina.

U stanju najprije šoka, pa onda bijesa pokupila od anamo one sve njeno što je skinula i bacila sa šestog sprata na cestu. A zatim nju uhvatila za kosu i istjerala golu na hodnik.

Glumac, zatečen, paraliziran, kasnije kad se vratio svojoj kući i još živim roditeljima, pričao nam: “Nisam znao da žensko može tako poludjeti. Trajalo je to sve možda nekoliko minuta, onda je Azra otišla u kuhinju, ja u kupatilo… Kad sam izašao, pozvala me i mrtva-hladna rekla: Imaš petnaest minuta da pokupiš svoje stvari, inače ćeš ih i ti tražiti po cesti… I zaboravi ovaj stan”.

I onda je tako i bilo. Kad je opisivao taj događaj, nije se moglo reći da je žalio. Inače, sklon sam mišljenju da je Glumac bio onako malo emotivno potkapicitiran.

Brzo i lako su se razveli. On se potom oženio drugi put, dobio sina, isti on, ljepota božja.

Azra, koliko se zna, ostala sama cijelog života.

Uredno je zaradio penziju, na babu počeo ličiti što se tiče ljubavi prema rakiji. Imao svoje kafane i društvo, pod stare dane zavolio ribarenje i često odlazio na Drinu i Neretvu. Uspio je nabrati sedamdeset i neku i jednom, bez neke patnje i predznaka, iznenada umro.

A lijep bio i ostao i u starosti.

Što više, naravno, i nije bitno.