Akademik Enes Karić u najnovijem izdanju časopisa American Journal of Islam and Society (AJIS) objavio je odličan esej u povodu 130 godina prvog, srpskog prevoda Kur’ana prevodioca Mihajla Miće Ljubibratića u slavenskom svijetu.
Godišnjica historijskog prevoda, objavljenog posthumno, cijelih 6 godina kasnije, 1895. godine u Beogradu, izdavača Ilija Milosavljević – Kolarac Fondacija, u luksuznoj opremi ćiriličnog pisma, za akademika Karića bila je izvanredna prilika da globalnoj čitalačkoj publici ponudi jedan svjež, lucidan i vrlo orginalan prikaz ovog kontroverznog i, u našem kolektivnom sjećanju, zaboravljenog djela Mihajla Ljubibratića, prevodioca.
Nije Karić samo uspio predstaviti ovaj epohalni događaj prevoda Kur’ana kroz jednu novu, historijski potpuno smirenu vizuru, već je, također, uspio kroz “resetiranje” ovog događaja ponuditi jedan važan prilog u zasnivanju “nove filozofije” prevodilaštva, ne samo kod nas nego i u globalnim razmjerima.
Pažljiv čitalac u ovom Karićevom eseju može da osjeti eho filozofske misli Waltera Benjamina (“O zadatku prevodioca”, 1923), pogotovo na onim mjestima gdje Karić piše o tome kako zadatak prevodioca nije samo da transformira tekst nego da i dočara vlastito iskustvo istog.
Autor će svoj esej tkati, također, na smirenim misaonim poticajima još jednog filozofa Merleau-Pontyja (“Filozofija percepcije”, 1945), koji je prevodilaštvo razumijevao fenomenološki, tj. kao percepciju svijeta kroz koju mi razvijamo ili otkrivamo original, a nipošto ne pronalazimo, stvaramo ili ponovo kreiramo svijet.
Upravo na ovim filozofskim temeljima, Karić će uspjeti da zasnuje svoje “resetiranje” Ljubibratićeva povijesnog djela i predstaviti ga zapadnom čitaocu kroz svoj filozofski prikaz o prevodilaštvu kao odvažnog i vještog prevodioca koji je, između ostalog, potaknuo šire razumijevanje odnosa Srba i Bošnjaka, ali i njihova odnosa prema autonomnom, “unitarnom” statusu Bosne i Hercegovine.
•••
Temeljna odlika Karićeve nove “filozofije prevodilaštva” sadrži se u tome što on tog “nevidljivog aktera” – prevodioca, vraća u fokus javnosti i time koriguje dosadašnju historiju zapostavljanja značaja i uloge prevodioca, bilo da je on na zadatku prevoda svetih tekstova ili prevoda književnog djela, literature uopšte.
Naslovnica AJIS-a u kojem je objavljen Karićev esej
Sto tridest godina prevoda Kur’ana, Karić je znalački iskoristio da u fokus svjetske javnosti, konkretnim primjerom, vrati poštovanje prema ličnosti prevodioca uopšte, da osnaži njegov značaj i da ga učini povijesno vidljivim, prisutnijim u sferi moderne zapadne misli, posebice u trenutku kada je prevodilac kao “društveni agens” potpuno zanemaren, izgubljen iz fokusa ili je pak, zbog “google prevodioca”, ali i modernih autokrata postao ili neslobodan ili potpuno irelevantan.
Najvažniju osobinu Karićevog priloga za novu filozofiju prevodilaštva nalazim u tome što ne odvaja prevod djela tj. prevod Kur’ana od povijesnih i društvenih događaja ili društvene zbilje i političkih silnica onog vremena.
Akademik Karić svog čitaoca upoznaje sa mnogo historijskih činjenica o burnom i dramatičnom, kratkom životu Miće Ljubibratića, pobunjenika i ideologa, srpskog ustanika i sužnja iz austrijskih zatvora. Autor predstavlja naučna stajališta najrelevantnijih autoriteta koji su se bavili proučavanjem života i djela Mihajla Ljubibratića, kao što su Kosta Grujić, Milorad Ekmečić, ali i Muhamed Hadžijahić, Martin Gjurgević ili Mehmed Handžić.
Na osnovu ovih izvora Karić nas dovodi do zaključka kako je Mića Ljubibratić bio vizionar “bosanskog unitarizma” koji je “anticipirao Bosnu kao suverenu državu” (Martin Gjurgević), te da je ovaj “hercegovački pobunjenički lider” (M. Hadžijahić) bio stvarni i autentični “zagovornik bratske saradnje Srba i bosanskih muslimana” tog vremena.
Odluka da prevede svetu Knjigu muslimana ne dolazi iz nekog pukog zanosa, romantizma ili pak Ljubibratićevog “filozofijskog erosa” prema islamskoj duhovnosti, nego je proizašla iz posve konkretnih društvenih ili političkih okolnosti.
•••
Karić ispravno razumije kako je prevod Kur’ana proizišao iz svojevrsnog antagonizma Ljubibratića sa Osmanskim carstvom, tj. kao posljedica naraslih društvenih protivrječnosti i bremenitog vremena koje je zahtijevalo razrješenje u “proizvodnji” jednog važnog i epohalnog djela – prevoda Kur’ana, koji je trebao poslužiti kao ideološka snaga za pokretanje i sinhroniziranje akcije srpskih ustanika sa bosanskim muslimanima u pobuni protiv tuđinske vlasti.
Samu bit svog eminentno filozofskog pogleda na “zadatak prevodioca”, Karić lagano provlači i inteligentno ostavlja na svim redovima svog eseja, tako da čitalac sa lakoćom može uočiti njegovu magistralnu misao o “performativnosti” (W. Benjamin) ovoga, ali i svakog drugog prevoda.
Drugim riječima, zadatak prevoda jednog djela Karić nalazi u njegovoj snazi i moći da aktivno učestvuje u događajima, da oblikuje društvene procese, da bude djelatna snaga i da uspostavi, recimo, bliskost bosanskih muslimana sa Srbima.
Dakle, autor, i sam prevodilac Kur’ana na bosanski jezik (1995.) ne posmatra i ne razumije prevod jednog teksta kao puko sprovođenje riječi i njihovih značenja iz jednog u drugi jezik ili, kao što bi rekao W. Benjamin, kao “jednačenje dvaju mrtvih jezika”. Zadatak prevodioca Karić vidi kao povratak djela u ponovni život, u živu ljudsku zajednicu ili, u konkretnom slučaju, kao povratak Kur’ana u “slavensku zajednicu”, koja se ovim prevodom mijenja i obogaćuje “novim islamskim vokabularom i duhom kulture”.
Zbog toga je važno poslušati što Karić piše u zaključnim dijelovima svog eseja: “Svaki prevod literarnog ili religioznog teksta razumije se kao prevoditeljeva interpretacija teksta.” Bilo koji prevod Kur’ana, nadalje tvrdi Karić, služi u obje svrhe – “kao interpretacija teksta, ali i kao refleksija prevoditeljevog pogleda na islam”. Mihajlo Ljubibratić je ovim historijskim prevodom Kur’ana otvorio vlastiti put kroz tekst Kur’ana.
Istini za volju, Karić nije samo ovim afirmisao individualnost prevodioca i priznao njegovu orginalnost već nas je, također, lišio dilema proisteklih iz rasprava među Bošnjacima koji su (neopravdano) odbacivali i osporavali ovaj prevod pod izlikom kako neke riječi ili fragmenti nisu prvedeni adekvatno i doslovno. Intenzitet pomenutih rasprava među Bošnjacima bio je pojačan saznanjima kako je Mihajlo Ljubibratić, zapravo, Kur’an preveo sa francuskog jezika, kojeg je uradio prevodilački tandem Albert de Biberstein-Kazimirski, koji su u konačnici snažno utjecali na Ljubibratićevo ukupno razumijevanje islama.
•••
Važan dio svog eseja Enes Karić posvećuje recepciji prevoda Kur’ana tokom njegova “naknadnog života” (Benjamin) u dugoj povijesti od 130 godina, kako kod nas u Bosni, tako i u Srbiji. Prije nego što kažem nešto više o toj recepciji, recimo prvo kako Karić na ovom mjestu otkriva još nekoliko važnih svojstava “zadatka prevodioca”.
Akademik Karić pokazuje nedvosmisleno povjerenje u rad Mihajla Ljubibratića. On to izražava u završnim riječima eseja gdje kaže “kako je Ljubibratićev prevod prikladan za korištenje u džamijama” i gdje ocjenjuje kako je prevod “poetski nadahnut”, te da je “testament jezičkog bogatstva i jasnoće”.
Također, Karić nas podsjeća kako je Ljubibratićev prevod “živog izraza i trajne važnosti” imao svog pozitivnog uticaja na kasnije prevode Kur’ana, a posebno na prevod mostarskog prevodioca Ali Rize Karabega (umro 1944), koji je bio prvi Bošnjak prevodilac Kur’ana 43 godine kasnije.
Treba podsjetiti da je prevođenje krajem 19. vijeka pogotovo, u vrijeme ustanka i pobuna, bio mnogo, mnogo rizičniji posao nego što možemo danas i zamisliti. Prevođenje je “faustovska pogodba” kako na jednom mjestu kaže Merleau-Ponty.
Mihajlo Ljubibratić je, na jednoj strani, destabilizirao mjesto i ulogu tadašnje vladajuće uleme bilo u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori ili Kosovu, dok je na drugoj strani naišao na “ambivalentan odnos” i tihi otpor srpske ortodoksne zajednice, prije svega zbog svojih “socijalističkih tendencija” i “advokature bosanskog unitarizma”, kako se tada tumačio čin njegova približavanja bosanskim muslimanima.
I pored činjenice da recepcija Ljubibratićevog prevoda nije detaljno istražena unutar srpske književne zajednice, Karić ukazuje na djela nekoliko srpskih književnika poput Alekse Šantića ili Branislava Nušića, koji su islamskim temama prišli sa dobrom namjerom, što je posljedica ovog prevoda Kur’ana na srpski jezik.
Prevod Kur’ana doista je bio “faustovska pogodba”. U želji da pridobije bosanske muslimane, Ljubibratić je rizikovao da ih bespovratno izgubi. O tome nas vrlo ekstenzivno obavještava Karić, kada posve hrabro i kritički razlaže brojne historijske, bosanske izvore, poput islamskih časopisa iz Sarajeva, Mostara ili Tuzle, koji su negativno, jednostrano i često pisali o ovom prevodu Kur’ana, odričući pravo Ljubibratiću da se uopšte upusti u jedan ovakav poduhvat.
No, Eners Karić je eksplicitan kada u uvodu kaže kako su bosanski muslimani, ipak, u većini sa odobravanjem primili i dugo koristili prevod Kur’ana prevodioca Mihajla Ljubibratića.
•••
Zašto je Enes Karić objavio ovaj esej u ovom prestižnom američkom žurnalu na temu prevoda Kur’ana na srpski jezik u povodu 130 godina od pojave prvog prevoda?
Potpuno svjestan ograničenja i prednosti Ljubibratićevog prevoda Kur’ana koje je eksplicirao u ovome eseju, Karić nije samo na primjeru prvog prevoda Kur’ana kod nas svjetskoj javnosti prezentirao jednu epizodu iz burnog historijskog razdoblja odnosa Srba sa Bošnjacima, nego je, također, uradio mnogo značajniji posao – potaknuo razmišljanja o filozofiji i pravom zadatku prevođenja.
Karićeva “fenomenologija prevoditeljstva” u suštini je filozofija slobode – ići dalje od puke ekvivalencije, pokrenuti se dalje od suhoparnog jednačenja, oduprijeti se plitkoj “teoriji odraza” i umjesto svega – zahvatiti same riječi i njihovom duhu, kontekstu, tijelu i duši zajedno otkriti ih kao što se otkriva slika ili eksponat.
Vjerujem da je Karić, sa ovim esejom u povodu 130 godina od prevoditeljskog rada Mihajla Ljubibratića, prvog prevodioca Kur’ana u slavenskom svijetu, stavio tačku i na decenijske rasprave o vrijednosti i historijskom značaju ovog prevoda, koji je imao važan i značajan uticaj kako u društvenim tako i u teološkim prilikama u Bosni i Hercegovini.
Akademik Karić je ovim esejem, također, uspio poslati i ovu važnu poruku. Gubitak istinskog prevodioca veliki je gubitak za bogatstvo humanitističke misli uopšte.
Esej o Ljubibratiću je samo jedno podsjećanje na dubinu podjela društva u kojima danas živimo.
Datum i vrijeme objave: 30.11.2025 – 12:00 sati
