Požar koji je u Zagrebu izbio u ponedjeljak, 17. novembra ove godine u Vjesnikovoj zgradi, podsjetio me na paljenje zgrade Oslobođenja u Sarajevu 1992. godine, kada je izgorjela i urušila se zgrada ove sarajevske novinsko-izdavačke kuće. Mada su između ove dvije vatre protekle 33 godine, u njima se i simbolički i stvarno mogu prepoznati sličnosti, ali i razlike između dva nebodera, uprkos činjenici da se prva desila u ratu, kao čin srpskog agresora u pokušaju uništavanja bosanskohercegovačkog bića i njegovog duha, a druga u mirnodopskom razdoblju, uz “asistenciju” države i to u vrijeme desetogodišnjeg, punopravnog članstva Hrvatske u Europskoj uniji.
Po ugledu na američke filmove
Riječ je o dva nebodera, zagrebačkom i sarajevskom, koji su bili simboli hrvatskog i bosanskohercegovačkog novinarstva i moderni izraz arhitekture tadašnjeg vremena, u kojima su stasavale generacije dobrih novinara, od kojih su neki postali i dobri diplomati, književnici, menadžeri i dr. Za obje zgrade, te institucije novinarstva, emotivno sam vezan profesijom; za zgradu Oslobođenja, u kojoj sam proveo gotovo tri decenije, zaradivši u njoj i novinarsku penziju, duboko emotivno, a za Vjesnik, čiji dopisnik sam bio kraće vrijeme, više simbolički.
Kako su obje zgrade sagrađene u doba razvoja modernog novinarstva u bivšoj državi Jugoslaviji (Vjesnik 1972, a Oslobođenje osam godina kasnije), to su i one, u arhitektonskom smislu, trebale biti savremene estetike međunarodnog modernizma, po ugledu na američke nebodere i njihovo novinarstvo. Obje novine su po opredjeljenjima antifašističke, nastale u ratnom vihoru Drugog svjetskog rata, u doba kad se fašizam počeo širiti (i osvajati) Europu, a shvaćajući još tada važnost informisanja, Komunistička partija Hrvatske je 1940. godine pokrenula Vjesnik, koji će nakon oslobođenja Jugoslavije 1945. prerasti u glavni zagrebački dnevnik. Oslobođenje se rađa tri godine kasnije u Trnavi, noseći u samom nazivu simboliku vremena koje će nastati nakon 1945. godine. No, do njegovog useljenja u modernu i funkcionalnu zgradu, zajedno sa štamparijom, trebalo je da prođe četrdesetak godina kada u Nedžarićima 1980. niču moderni blizanci sa aneksom i suterenom, u kojem je bila smještena i moderna štamparija.
Za razliku od Oslobođenja, Vjesnikova zgrada, u koju sam ušao samo jednom (u proljeće 1982. godine) kao dopisnik ovog lista iz Zenice, rađala se duže, jer je njena gradnja započeta još 1958. godine, ali zbog različitih razloga završena je i useljena 1972. godine, kada je u 16-spratnom neboderu, zbog modernog izgleda i boje nazvanom čokoladna kockica, smješteno nekoliko izdanja izniklih iz matičnog lista Vjesnik. Za Univerzijadu 1987. godine do zgrade se gradi i položeni neboder, što stvara još ljepši i atraktivniji imidž, ali i bolje uslove rada novinara, distributera i grafičara. Kasnije će u tim prostorima nastati i dobro se pozicionirati na jugoslovenskom medijskom tržištu ugledne novine, poput Arene, Vjesnika u srijedu (VUS), Večernjeg lista, Plavog vjesnika, Sportskih novosti, Studija i drugih, uz maksimalno korištenje kapaciteta moderne Vjesnikove tiskare.
Zagrebački neboder, jedan od tehnološki najnaprednijih poslovnih objekata u Jugoslaviji, koji je projektovao arhitekt Antun Urlich, postao je puls Zagreba i ogledalo vremena, dobivši naziv i Eiffelov toranj zagrebačke arhitektonske kulture. U njemu je osamdesetih godina prošlog stoljeća radilo oko hiljadu ljudi raznih profesija: novinara, fotoreportera, grafičara, dizajnera, menadžera, proizvodeći ukupan tiraž novina koji je nadmašivao tadašnju najjaču beogradsku kuću Politika.
Zgrada Oslobođenja je prvi put zapaljena 29. maja 1992.
Zgradu Oslobođenja projektovao je sarajevski arhitekt Ahmed Kapidžić i po stilu ništa nije zaostajala iza Vjesnikove. Sa dva objekta, jedan uz drugi kao blizanci, čvrsto je stajao na dva temeljna stuba, u čijem prizemlju s jedne strane je bio veliki prostor zvani Atomsko sklonište, u kome su bile smještene moderna štamparija, radionice i ekspedit, a iznad njega sprat (aneks) u kome je bila smještena redakcija lista, a druga izdanja bila su u neboderima (u Aneksu je ovih mjeseci snimana i Tanovićeva televizijska serija “Kotlina”), dva restorana (Expres i A la carte), a uz kafanu nazvanu po kožnim foteljama Kožnjak, veliki foaje iz koga se ulazilo u veliku salu, u kojoj su se održavale svečanosti i prikazivali filmovi.
S druge strane dva noseća stuba, u prizemlju, odisao je prostor u kome su radile ambulanta, pošta i banka, a na spratu marketinška agencija. Trinaestospratna zgrada, u čija dva posljednja sprata je bio smješten Šipad Komerc, sva u staklu obloženim betonom i aluminijom, vanjskim izgledom odavala je svu savremenost arhitekture, a u unutrašnjosti, kroz cijeli objekat po sredini dominirali su hodnici sa staklenim pregradama, pa je sve to asociralo na američke redakcije iz filmova. Hroničari navode da je u zlatno doba NIŠRO Oslobođenja ovdje radilo više od hiljadu radnika, od čega je 300 bilo novinara zaposlenih u desetine redakcija nastalih iz svoje matice – dnevnog lista Oslobođenje, po kome je i cijela firma dobila ime. Iz lista su nikle Večernje novine, jedno od najtiražnijih sarajevskih izdanja krajem 1980-ih godina, zatim Svijet, VEN, Poslovne novine, Arka, As, Orbis, Male novine, Vesela sveska, ZIPS i dr.
No, raspadom Jugoslavije i tranzicijom iz socijalističkog u kapitalističko društvo desile su se velike promjene i u jugoslavenskom novinarstvu, pa privatizacijom i pojavom novih, mahom privatnih, štampanih medija, te uvođenjem nove tehnologije u proizvodnji novina, i Vjesnik i Oslobođenje su se našli u nimalo dobroj poziciji. Vjesnik je nekako fizički preživio srpsku agresiju, jer Zagreb – u odnosu na Sarajevo – nije osjetio tolika ratna stradanja. Zgrada Oslobođenja je već 29. maja 1992. godine prvi put granatirana sa susjednih srpskih položaja, ali zahvaljujući naporima zaposlenih vatra je ugašena, da bi u drugom, većem granatiranju 21. augusta neboderi bili zapaljeni i porušeni. U Atomskom skloništu, stotinjak metara udaljenom od agresorskih položaja, ostali su novinari i grafičari radeći, izdajući, pa i distribuirajući svakodnevno dnevnu novinu. Poduhvat je to koji svijet ne pamti, pa je za taj podvig Oslobođenje proglašeno Listom godine za 1992. godinu.
Zgrada Oslobođenja je prvi put zapaljena 29. maja 1992./DANILO KRSTANOVIĆ
Završetkom rata 1995. godine kostur zgrade Oslobođenja ostao je neko vrijeme kao spomenik ratnom sarajevskom novinarstvu, ali – kako država nije imala sluha za kulturu sjećanja – umjesto da ostavi i sačuva ovaj simbol ovdašnjeg novinarstva, prodala je zgradu sa štamparijom, bez aneksa, a na temeljima Oslobođenja nikao je Avazov toranj, kasnije pretvoren u hotel Radon plaza, da bi koju godinu poslije Avaz od Oslobođenja kupio i zgradu aneksa, a redakcija Oslobođenja preselila, prvo u objekat kod Narodnog pozorišta, a onda na Bistrik, u zgradu Sarajevske pivare, čiji vlasnik je i kupio i spasio list.
U poslijeratnom periodu Vjesnik je bio drugačije sreće; neko vrijeme je bio državno vlasništvo, da bi 2012. godine, zbog dugova i nepovoljnog položaja na medijskom tržištu, kao nerentabilan bio ugašen. U zgradi, koju preuzima država, smjenjivalo se više firmi, među kojima su bili i tjednik Danas, Europress holding (EPH), VIP, Tisak, FM Radio i drugi, a 2022. u nju useljavaju neka državna tijela (Porezna uprava, Ministarstvo prostornog uređenja i graditeljstva i dr), ali je najveći dio prostorija postao mjesto za arhive državnih tijela. Zbog nebrige i zapuštenosti neboder je izgledao otužno. Dobro upućeni bliski vlasti tvrde da je u zadnje vrijeme Vlada imala zacrtani plan sa zgradom, ali je s tom namjerom zakasnila jer je 17. novembra izbio požar koji se proširio i ugrozio njenu stabilnost.
Analizirajući uzroke i posljedice požara u zagrebačkom neboderu, uvaženi hrvatski diplomata Mirko Galić, koji je svoju novinarsku karijeru započeo upravo u Vjesnikovoj redakciji i njegovoj zgradi, 22. novembra ove godine u Večernjem listu, pod naslovom “Hrvatska se odrekla Vjesnika pod sumnjivim okolnostima: netko je nekoga mogao prevariti”, napisao je da nije izgorjela obična zgrada, nego da je izgorjela tvornica novina i muzej novinarstva, te da je Zagreb izgubio jedan od vizuelnih znakova svog identiteta i dodao: “Zgrada je propala prije požara, Vjesnik je završio kad je ukinut njegov matični list, oko koga je izrasla, pa nestala, cijela obitelj listova različitih tematskih sadržaja i formata. (…) Ali teško je razumjeti to što su prepustili propasti zgradu slavniju od novina koje je udomljavala, ne misleći na njeno elitno značenje, na elitno mjesto na kome se nalazi, na elitnu funkciju koju je imala u hrvatskoj kulturi i pismenosti.”
Stručnim pregledom opožarenog objekta utvrđeno je da je u požaru dobrim dijelom oslabljena njegova noseća konstrukcija, te je Vlada (njegov većinski vlasnik) odlučila da neboder poruši. Time Vjesnikov neboder doživljava istu sudbinu koju je doživio i onaj sarajevskog Oslobođenja, nestajući zauvijek sa lica grada, ali ostajući u memoriji onih koji su u njemu gradili historiju novinarstva. Tako je požarom u “čokoladnoj kockici” napravljena velika šteta i gradu Zagrebu i njegonom vlasniku, stvarajući frustracije kod novinara i grafičara koji su u njemu radili decenijama, jer je u plamenu izgorjela i njihova profesionalna prošlost.
Druga kuća
Kako sve to preživljavaju zagrebački novinari i druge osobe koje su najveći dio svog radnog vijeka provele u ovoj zgradi, malo ko se osvrće na to, a mnogi novinari, poput Dušana Miljuša, Vlade Rajića, Zlatka Herljevića i drugih, koji su brusili novinarstvo u Vjesniku i čiji je dio života nestao u ovom plamenu, zasigurno bi mogli pisati knjige o tome, baš kao što bi to mogle uraditi i njihove sarajevske kolege (Mehmed Halilović, Šefko Hodžić, Slobodan Stajić, Emir Habul, Gojko Berić, Mirko Šagolj i drugi) koji su sve vrijeme opsade Sarajeva proveli u Atomskom skloništu Oslobođenja, braneći s domovinom i čast svoje profesije.
A šta je za mene značio nestanak zgrade NIŠRO Oslobođenja, neka ilustruje samo nekoliko podaka iz moje profesionalne biografije: Dakle, u jednom od izdanja sarajevskog lista – Poslovnim novinama (osnovane 1972. pod nazivom Privredne novine – PN) na drugom spratu nebodera, uređivao sam rubriku Svjetska privreda od 1983. sve do maja 1992. (kad je zgrada porušena), a potom ponovo u prizemlju te zgrade (do današnjeg salona automobila Tomić) radio od 1997. do 2009. kad sam penzionisan, pa sam zajedno sa kolegama, ne samo iz redakcije već i cijele kuće, svakodnevno provodio više vremena nego s porodicom, srodivši se sa ambijentom, koji nam je bio druga kuća. A kad je Redakcijski kolegij 1997. prihvatio moj projekt Stotinu najvećih (rangiranje najvećih kompanija po raznim osnovama), vodio sam ga duže od deset godina i ponosan sam što on i nakon privatizacije novina uspješno egzistira i danas. Svega toga ću se s tugom (ali i dozom ponosa) sjećati do kraja života.
Datum i vrijeme objave: 30.11.2025 – 10:00 sati
