Sukob, koji traje mjesecima, ako ne i godinama, između libanske grupe Hezbolah i Izraela, pogoršan je stalnim izraelskim napadom na Gazu.
Ono što su nekada bile spekulacije – sada činjenica – nije ništa manje šokantno: pravi se rat između Hezbolaha i Izraela.
U proteklih 13 dana došlo je do dramatičnog porasta nasilja između Hezbolaha i izraelske vojske. U pozadini zračnih i raketnih udara, kampanja masovnog ubijanja od strane Mosada, koristeći pejdžeri i voki-toki protiv pripadnika Hezbolaha, ubivši desetine i ranivši hiljade. Uslijedio je val zračnih napada i uzvratnih raketnih napada.
Dana 23. septembra, nakon što je zaprijetio stanovništvu južnog Libana da će odmah otići ili će se suočiti sa uništenjem, Izrael je započeo svoju najveću zračnu kampanju u posljednjih nekoliko godina. Koristeći glavninu izraelskih zračnih snaga, više od 1.300 ciljeva je pogođeno širom Libana, ali uglavnom na jugu. Bio je to najintenzivniji nivo zračnih napada viđen u godinama.
Četiri dana kasnije, generalni sekretar Hezbolaha Hasan Nasralah je ubijen, zajedno sa grupom viših komandanata sa kojima se sastao, kada je 85 bombi ‘bunkera’ bačeno na južno predgrađe Bejruta, u brutalnom udaru obezglavljivanja koji je sravnio nekoliko zgrada u izgrađeno područje.
Uprkos tome, Hezbolah nastavlja da ispaljuje rakete i projektile na izraelske ciljeve. Vazdušna kampanja neće biti rješenje za probleme Izraela. Hezbolah se godinama pripremao upravo za ovaj scenario i raspršio je svoje raketne snage po cijeloj zemlji. Kakav je plan?
Četiri scenarija
Slanjem pojačanja na sjever, 98. vazdušno-desantne divizije dokazane u borbi, kao i aktiviranjem rezervista koji služe u jedinicama Sjeverne komande, Izrael šalje signal: Ozbiljan je u svojim namjerama da se obračuna sa Hezbolahom.
Ali šta to znači u praktičnom smislu? Kako bi izgledala pobjeda Izraela?
Iskorijeniti Hezbolah? To je malo vjerovatno. Grupa je ugrađena u libanonsko društvo, posebno među šiitskom populacijom na jugu zemlje.
Borba protiv Hezbolaha samo će je ojačati jer je Hezbolah kao ideju nemoguće iskorijeniti.
Kada je Izrael 2006. godine objavio da će uništiti grupu, Izrael je izgledao slabo jer je Hezbolah tada trebao samo da preživi sukob da bi proglasio pobjedu – niska letvica.
Brzi napad na snazi? Opet, ovo je rizično. Pogađanje Hezbolahovih raketnih lokacija i komandnih centara na zemlji doprinosi snazi Hezbolaha. Grupa je godinama trenirala za ovaj slučaj. Njeni borci su prošli opsežnu obuku i možda imaju borbeno iskustvo iz rata u Siriji.
Podsticanje neslaganja i mogućeg građanskog sukoba u Libanu? Malo vjerojatan scenario, ovo bi uključivalo iskorištavanje – i na neki način podsticanje – tinjajuće ogorčenosti koje neki dijelovi libanonskog društva osjećaju prema Hezbolahu, posebno nakon što je grupa pomogla u suzbijanju demonstracija protiv spiralna ekonomska kriza 2019. Ideja bi bila da Hezbolah ostane okupiran i fokusiran iznutra, a ne na Izrael.
To bi bila dugoročna strategija, bez garancije uspjeha i previše realne vjerovatnoće da bi bilo koji građanski sukob promijenio obim i smjer, metastazirajući u nešto što niko ne može kontrolirati, a najmanje Izrael.
Stvaranje tampon zone i potiskivanje snaga Hezbolaha sa granice? Moguće, ali na kraju potencijalna katastrofa.
Tampon zona
Moglo bi zvučati dobro na papiru ili na sastanku, ali svaki pokušaj Izraela da stvori tampon zonu oko granice bi se vrlo vjerovatno loše završio po njih.
Kako bi stvorio tampon, Izrael bi trebao koristiti kopnene snage da zadrži zemlju. Planine i kamenit teren otežavaju kretanje i blokiraju tenkove i druga vozila sa puteva, što znatno olakšava zasjede Hezbolaha.
2006. godine, Hezbolah je iznenadio izraelske snage efektivnim napadom na njihove oklopne konvoje i snajperskim napadom na izraelske patrole. Jedinice izraelske vojske uzvratile su s poteškoćama, a njihovo neiskustvo je često dovodilo do katastrofalnih grešaka. Najmanje 20 tenkova je uništeno ili oštećeno bez popravke u ratu dok su komandanti bez borbenog iskustva vodili tenkovsku kolonu za kolonom tenkova u pažljivo pripremljene zasjede.
Ovog puta se to neće dogoditi. Izrael je učio iz svojih grešaka; njegove borbene jedinice su u borbama, iako iscrpljene, nakon godinu dana gradske borbe s Hamasovim borcima. Interno, izraelska vojska je otvorena i relativno brza u izražavanju i ispravljanju doktrinarnih grešaka. Njihova vojska neće dvaput napraviti istu grešku.
Ali Hezbolah je također naučio i značajno povećao svoju snagu. Godine 2006. na jugu je bilo oko 5.000 boraca. Taj broj je sada porastao na otprilike 20.000 do 30.000, sa još hiljadama u rezervi. Njihova jedinica specijalnih snaga, Radwan Forceima 3.000 vojnika koji su posebno obučeni za djelovanje na jugu i znaju to kao svoj džep.
Obje strane koriste tehnologiju, posebno dronove za nadzor, za praćenje svojih protivnika. Hezbolah ima veliki arsenal sofisticiranog protutenkovskog oružja kao npr Kornet projektilkoji je dokazano efikasan protiv izraelskih tenkova Merkava.
Svaka tampon zona znači da Izrael mora držati trupe u tampon zoni, na utvrđenim pozicijama, uz agresivno patroliranje, nadzor i zračnu moć. Sve kopnene snage bile bi stalne mete za bombe pored puta, snajpere, zasjede i raketne napade. Postojao bi niz vreća za leševe koji bi se vraćao u Izrael sve dok su izraelske snage ostale.
Čak i kada bi se taj scenario dogodio, to još uvijek ne bi spriječilo Hezbolahove rakete, rakete i dronove da se lansiraju na Izrael. Izraelski vojni planeri mogli bi povećati dubinu tampon zone. Međutim, Hezbolah ima dovoljno velik arsenal da ispali projektile s bilo kojeg mjesta u Libanu i još uvijek može pogoditi ciljeve duboko u Izraelu.
Što je veća veličina okupirane teritorije, to će više Libanaca potpasti pod izraelsku okupaciju.
Kako se nastavljaju raketni napadi iz dijelova Libana koji još uvijek nisu pod izraelskom kontrolom, tampon zona koja se stalno širi bi u nekoj fazi imala praktična ograničenja, ili bi bili prisiljeni u malo vjerovatnu poziciju da moraju zauzeti cijelu zemlju ili se povući.
Postoji stvarna opasnost od “puzanja misije”, gdje jednostavan cilj – u ovom slučaju, stvaranje tampon zone – zvuči jednostavno izvedivo, ali je nemoguće postići. Ovo bi uvuklo izraelsku vojsku u dugotrajno blato koje njene finansije teško mogu priuštiti, katastrofu koja čeka da se dogodi.
U kom trenutku Izrael shvaća da možda ne postoji vojno rješenje za ovaj ćorsokak i da su pregovori u Gazi odgovor?
