Malo je fotografija koje su obilježile 20. stoljeće tako snažno kao prizor devetogodišnje djevojčice Kim Phúc, potpuno nage, u agoniji, dok trči niz cestu u južnom Vijetnamu bježeći od napalm napada. Njeno lice iskrivljeno bolom, dječaci i djevojčice oko nje u panici, američki i južnovijetnamski vojnici u pozadini — a iza svega zid crnog dima koji se uzdiže iznad sela Trảng Bàng.
Objavljena u junu 1972. pod službenim naslovom The Terror of War, ova fotografija, poznata jednostavno kao „Napalm Girl“, odjeknula je svijetom prije nego što je postojala i najmanja ideja o današnjem konceptu viralnosti. Milioni ljudi vidjeli su je u novinama, na televiziji, u magazinima. Susan Sontag napisala je da je jedna fotografija „učinila više za okretanje javnog mnijenja protiv rata nego stotine sati televizijskih snimaka“. Britanska fotografska legenda Don McCullin nazvala ju je „najboljom fotografijom vijetnamskog rata ikada snimljenom“.
I preko pola stoljeća gotovo niko nije sumnjao u ime autora. Fotografija je pripisana Huynhu Congu “Nicku” Útu, tada 21-godišnjem fotografu Associated Pressa iz Saigona, koji je zahvaljujući njoj osvojio Pulitzerovu nagradu i postao ikona ratnog novinarstva.
Ali nova Netflixova dokumentarna istraga — i burna debata koju je izazvala — dovode tu priču u pitanje.
Dokumentarac koji je uzdrmao temelj jedne fotografske legende
Prema dokumentarcu The Stringer, autora Baa Nguyena, kultnu fotografiju možda nije snimio Nick Út, već anonimni freelancer — takozvani „stringer“ — po imenu Nguyễn Thành Nghệ, koji je tog dana u Trảng Bàngu radio kao vozač za NBC News i povremeno prodavao slike međunarodnim agencijama.
Priča dobija zamah 2022. godine, kada bivši urednik AP-a u Saigonu, Carl Robinson, kontaktira britanskog foto-reportera Garyja Knighta s tvrdnjom da je urednik Horst Faas navodno naredio promjenu autorskog kredita: da se fotografija pripiše jedinom AP-ovom zaposleniku na terenu — Nicku Útu — umjesto freelancera.
Robinson, danas u osamdesetim godinama, tvrdi da ga je mučila savjest: želio je pronaći pravog fotografa, ako je još živ, i ispričati mu se. Knight, koji je decenijama snimao ratove širom svijeta, shvatio je težinu takve tvrdnje: „Šta znači biti čovjek koji je možda snimio najpoznatiju ratnu fotografiju u historiji — ali nikad nije dobio zasluge?“
Lov na istinu: Istraživački tim putuje Vijetnamom i Amerikom
U dokumentarcu Knight, zajedno s novinarima Fionom Turner, Terri Lichstein i Lê Vân, kreće u vlastitu istragu. Intervjuišu svjedoke, pregledaju arhive, objavljuju pozive za informacije u Ho Ši Minu i analiziraju snimke NBC-ja, japanskih i drugih medijskih ekipa koje su tog dana također bile prisutne.
Njihova potraga vodi ih do imena Nguyễn Thành Nghệ — skromnog, povučenog čovjeka koji danas živi u Kaliforniji. U filmu on emotivno svjedoči da je upravo on snimio fotografiju. „Prodao sam je AP-u za 20 dolara i tražio samo jednu kopiju“, govori kroz suze. Decenijama je, tvrdi, šutio, osjećajući da mu niko ne bi vjerovao.
Eksplozija reakcija: AP, fotografi i međunarodne institucije uzvraćaju “udarac”
Prije premijere filma na Sundanceu 2024., Associated Press objavljuje opsežnu analizu u kojoj odbacuje tvrdnje dokumentarca. AP tvrdi da su njihovi nalazi pokazali da je „moguće“ da je Út snimio fotografiju i da nema „definitivnih dokaza“ da je autor neko drugi. Usto, organizacija opisuje Robinsona kao „nezadovoljnog bivšeg zaposlenika“. Nekoliko uglednih fotoreportera javno se suprotstavilo tvrdnjama filma, upozoravajući da bi podrivanje povjerenja u novinarstvo bilo opasno u trenutku globalnih dezinformacija. Nick Út je odbio učestvovati u filmu. Sve optužbe nazvao je „potpunim izmišljotinama“ i zaprijetio tužbom.
Ali onda dolazi iznenađenje.
World Press Photo mijenja svoj stav
Svjetska foto-organizacija World Press Photo, koja je fotografiju proglasila najboljom 1973., provodi vlastitu nezavisnu istragu.
U maju 2024. objavljuju zaključak i Út se uklanja kao službeni autor fotografije. Najvjerovatniji fotografi su Nghệ ili drugi lokalni fotograf Huỳnh Công Phúc. Međutim konačna potvrda možda nikada neće biti moguća.
Ovo je prvi put da je neka velika svjetska institucija zvanično dovela u pitanje autorstvo fotografije „Napalm Girl“.
Forenzička analiza koja mijenja tok priče
Filmska ekipa zatim angažuje francusku istraživačku organizaciju Index kako bi provela detaljnu forenzičku rekonstrukciju događaja. Koriste dostupne fotografije, snimke i kretanje snimateljskih ekipa.Njihovi nalazi su pokazali da ako je Út zaista snimio fotografiju, morao je trčati oko 170 metara naprijed, snimiti kadar, pa se vratiti 75 metara nazad i onda ponovo ići naprijed — sve u roku od nekoliko sekundi. Istraživači zaključuju da je to „izuzetno nevjerovatno“.
Prema njihovoj procjeni, Nghệ je bio tačno na mjestu odakle je kadar mogao biti snimljen.
Nije samo pitanje autorstva — već historije, identiteta i moći
Za mnoge koji nisu iz svijeta fotografije, ova rasprava može izgledati kao sitničavo cjepidlačenje oko jedne slike. Ali fotografija „Napalm Girl“ nije obična slika. Ona je simbol koji je promijenio politiku, javno mnijenje i tok jednog rata. Isto tako, ova priča otvara šire pitanje: Ko pripovijeda historiju? I ko ima moć da bude prepoznat?
Gary Knight ističe da su vijetnamski novinari tokom rata često bili tretirani kao „autsajderi u vlastitoj zemlji“. Radi se o generacijama ljudi čije su priče i doprinosi zanemareni, potisnuti ili pripisani drugima. Režiser Bao Nguyen kaže: „Ovo nije film o rušenju legendi. Ovo je film o vraćanju dostojanstva ljudima čija su iskustva predugo zanemarivana.“
Istina možda nikad neće biti apsolutno utvrđena — ali pitanja ostaju
I Knight i Nguyen kažu da nemaju mnogo sumnji da Nghệ govori istinu. No, bez definitivnih dokaza, svijet će vjerovatno još dugo dijeliti različita uvjerenja.
Ali, kako Nguyen zaključuje: „Najmanje što možemo učiniti jeste da slušamo s otvorenim srcem i umom. Ljudi poput Nghệa to zaslužuju.“
Datum i vrijeme objave: 29.11.2025 – 18:26 sati
