Lažni sjaj dočeka Nove godine

Što smo nekada gledali u filmovima, danas imamo u Bosni i Hercegovini. Kilogram droge na stolu u zdravstvenoj ustanovi, pred direktorom te zdravstvene ustanove. Kaže namještaljka, a u videu raspravlja o novcu koji treba dati. Šta je to 30.000 ili 40.000 eura? Sitnica. Dok narod ne zna kako preživjeti trideset dana u mjesecu. Dok je narod gladan. Pucnjave, ubistva, femicid, zlostavljanje djece, seksualno nasilje…

Na izmaku nam je ova godina. Bila je teška, bolna. Ukoliko se osvrnemo, shvatit ćemo da zapravo nemamo razloga za slavlje. Na početku priče sve pobrojano nas tjera da se zapitamo kakvi smo ljudi ukoliko u ovom trenutku planiramo 31. decembra biti u stanju slaviti i pjevati. Imamo li snage za to? Imamo li nade? Očekivanja dovode do vjerovanja da novogodišnji praznici moraju biti savršeni, magični i ispunjeni srećom, baš kao u filmovima. To su nerealna očekivanja, jer kada se dan poslije suočimo sa stvarnošću, možemo biti samo duboko razočarani, razdražljivi i nezadovoljni. Ne zaboravimo da su praznici nekim ljudima najteži dani u godini. Da, istina, trebali bi biti vrijeme radosti i okupljanja, ali nije to tako. U BiH je sve više ljudi koji su sami. Mnogi su izgubili svoje najmilije, neki su bez posla kojeg uporno traže, neki nemaju krov nad glavom, a većina životari brojeći svaku marku. Tuzla je nakon strašne tragedije u Domu penzionera, gdje je život izgubilo 17 štićenika, otkazala javnu proslavu Nove godine. U ostalim gradovima planira se, dogovaraju se izvođači… doduše, u Sarajevu padaju tenderi, ali ima još vremena. Zašto je samo Tuzla otkazala? Je li u ostalim gradovima naše zemlje baš tako dobro? Zašto se novac koji je planiran u budžetima za namjenu dočeka ne preusmjeri u nešto drugo?

U Sarajevu padaju tenderi/X

Evo, recimo, da se nabave terapije pacijentima oboljelim od karcinoma ili da se uplati penzionerima na račun barem za jedan ceker. Možda da se neki bolesni izmjeste van granica naše zemlje na liječenje ili da se novac uplati sigurnim kućama. Imamo i domove za nezbrinutu djecu. Može se s tim novcem ovoj djeci barem malo olakšati sivilo života. I da ne nabrajam dalje. Imamo mi veliki broj adresa za preusmjeriti taj novac. Jer, zapravo, kad malo bolje razmislimo, šta dobijamo s javnim dočekom Nove godine? Platimo izvođača, okupimo nekoliko hiljada ljudi… a za to vrijeme policija na radnom mjestu. Svi moraju biti sigurni. Uposlenici hitne pomoći na terenu i u pripravnosti. Novinari i TV ekipe na terenu jer treba izvještavati. I tako svake godine ukrug. Ko ima dovoljno novca, otputovat će negdje. Omladina će uglavnom po klubovima ili stanovima. Okupe se raja i bitno je da su zajedno, a većina građana će, uz skromnu trpezu u krugu najbližih, sjediti ispred TV ekrana i čekati ponoć. Nakon ponoći slijede filmski maratoni. Ušuškaj se i gledaj.

Budimo iskreni. I ono što vidimo na društvenim mrežama nije stvarnost. To je filtrirana verzija života. Savršeno okićena jelka, svi nasmijani, mnoštvo poklona… tu nema haosa, porodičnih svađa, stresa, iscrpljenosti. Je li baš tako? Društvene mreže su navodno osmišljene kako bi nas zbližile, a ljudi nikada kao danas nisu usamljeniji i otuđeniji. Tokom praznika sve to još je jače izraženo. Ova godina je – još jednom ponavljam – bila teška i bolna. Šta će donijeti naredna, vidjet ćemo, ko preživi. Valjda nam je nada ostala.