Priče o elementima #3: Sedam metala – sedam planeta

Uvijek se čudim kad vidim ljude koji vjeruju u horoskope, one kojima je jako važno u kojem je znaku tko rođen, iako je astrologija izgubila svaki smisao. Sada će čitatelj s pravom pitati: „Kako je mogla izgubiti smisao, kad ga nikad nije imala?“

Ako gledamo sa strogo znanstvene strane, čitatelj ima prvo. Jer kako prividno gibanje zvijezda po nebeskom svodu može utjecati na život čovjeka? Koje su to sile, kakva su to polja poznatih i nepoznatih sila koje mogu tako djelovati? Mogu astrolozi i njihovi pristaše izmišljati ovakvu i onakvu hipotezu, pozivati se na teoriju relativnosti (specijalnu i opću), na kvantnu fiziku i još neotkrivena psi-polja (jer znaju da oni koje žele u to uvjeriti nemaju pojma o svemu tome), no to nema veze sa stvarnošću: riječ je o tipičnom pseudoznanstvenom tumačenju, a ono – da skratimo priču – pretvara znanstvene pojmove u mitološka bića.

Nekoć je bilo drugačije. U drevnoj Asiriji, u kojoj se rodila i astronomija i astrologija, zvijezde nisu bile samo zvijezde, „nešto“ što sija na nebeskom svodu, nego su one utjelovljivale bogove. Nebeski je svod bio nastavak polja i ravnica na kojima su živjeli ljudi. Na njemu su živjeli bogovi čiji je nebeski život bio nalik zemaljskom životu ljudi, baš kao što kaže Ero s onoga svijeta: „A na svijetu onome, baš kao i na ovome…“

Na nebu su bogovi živjeli i po njemu se kretali. Kad bi se jedni drugoma približili, činili su to zbog nekog razloga. Nešto su šurovali, a o čemu su pričali i o čijoj su sudbini odlučivali trebali su otkriti astrolozi. No kako to da se neke zvijezde kreću po nebu, pa se mogu jedna s drugom sastajati, a druge ne?

Danas znamo da Mjesec kruži oko Zemlje, a Zemlja, zajedno s drugim planetima oko Sunca, pa su stoga stalno u pokretu. Ali – što je planet?

Danas se ljudi čude što Pluton više nije planet (kao da se smanjio ili više ne kruži oko Sunca), no ako ćemo pravo, trebalo bi riječ „planet“ izbaciti iz jezika astronoma. Zašto? Zato što je besmislena.

Riječ planet je izvorno grčka (planetes), a znači lutalica, ili – određenije – zvijezda lutalica (lat. stella errans). Planeti se razlikuju od drugih zvijezda, zvijezda stajačica, po tome što se gibaju po nebeskom svodu, dok zvijezde stajačice ne mijenjaju međusobni položaj nego se samo okreću s nebeskim svodom. Stari su narodi poznavali sedam planeta (jer se drugi nisu mogli vidjeti golim okom): Sunce, Mjesec, Merkur, Veneru, Mars, Jupiter i Saturn. Jasno je: danas ni Mjesec ni Sunce nisu planeti, a zbog nekog razloga ispuštena je Zemlja. To nas ipak ne bi trebalo čuditi, jer „planet“ je pojam geocentričnog, a ne heliocentričnog sustava! Prihvaćanjem heliocentričnog sustava trebalo je odbaciti riječ „planet“ jer ona njemu ne pripada.

No, nećemo više o tome, bi li ili ne bi trebalo odbaciti riječ i pojam „planet“, nego ćemo se vratiti na astrologiju. Nebo na neki način utječe na zemlju i sve što se nalazi na nebu ima svoj odraz na zemlji. Tako su i zvijezde našle svoj put prema metalima.

Da ne duljim priču: prvi narod koji je našao vezu između neba, bogova i metala bili su Egipćani. Najveće egipatsko božanstvo Raa bilo je povezano sa zlatom i Suncem, a Isis (Hator, Afrodita) s bakrom i Venerom. S drugim je metalima išlo malo teže jer je u doba helenizma ime Hermesa bilo povezano skositrom, a tek kasnije (između 500 i 700 g. n. e.) sa živom i Merkurom. Na kraju je sve završilo simbolikom sedam planeta – sedam metala, koju su zdušno prihvatili alkemičari, a koja – treba i to reći – još i danas živi.

Sunce je bilo zlato. Mjesec je bio srebro. Merkur je bila živa. Venera je bila bakar, a Mars željezo. Jupiter je bio kositar, a Saturn olovo. I planeti i metali su imali iste znakove, znakove koji se i danas koriste u astrologiji. Štoviše, ti se znakovi koriste i u biologiji. Oznaka za muški spol (♂) zapravo je oznaka Marsa i željeza, a oznaka za ženski spol (♀) Venere i bakra. I sve je jasno, jer Mars ima oružje od željeza (njegov znak znači „ratnik s kopljem i štitom“), a Venera zrcalo od uglačanog bakra (križ na donjoj strani je drška za držanje zrcala).

Mnogo se tinte potrošilo za pisanje silnih rasprava odakle potječe ta simbolika, zašto su baš ti metali pripisani baš tim planetima. Neka je simbolika očita. Zlato je metal boje izlazećeg sunca (lat. aurum – zlato, aurora – zora), a mjesečina je bijele, srebrne boje. Venera je planet bakrene (zelene), a Mars željezne (crvene) boje. Jupiter i Saturn sjaje sivo, a i teško se kreću po nebeskom svodu – kao da imaju olovne noge. Merkur (Mercurius) je pak rimski pandan grčkom bogu Hermesu, zaštitniku trgovaca, koji su – poput žive – stalno u pokretu (Merkura su prikazivali s krilima na kacigi), a Merkur je planet koji najbrže kruži oko Sunca pa se stoga i najbrže giba po nebeskom svodu.

Ne treba ići dalje od svakome više-manje poznatog engleskog jezika pa vidjeti da u njemu Mercury znači planet Merkur, a mercury (pisano s malim slovom) kemijski element, metal koji mi Hrvati zovemo živom. U medicini se trovanje živom zove merkurijalizam, a olovom saturnizam. A malo tko zna da te riječi vuku korijen iz vremena kada su bogovi nebom šetali.

Nenad Raos, rođen u Zagrebu 1951., je kemičar, znanstveni savjetnik u trajnome zvanju, sada u mirovini. Bio je pročelnik Sekcije za izobrazbu Hrvatskog kemijskog društva, glavni urednik časopisa Priroda i urednik rubrike Kemija u nastavi u časopisu Kemija u industriji. Još od studentskih dana bavi se popularizacijom znanosti. Piše za časopis Čovjek i svemir, te mrežne stranice Panopticum i, naravno, Bug-online. Autor je 16 znanstveno-popularnih knjiga, od kojih treba izvojiti „Kemijski leksikon u stripu“, „Metali života – metali smrti“ te „Kemičar u kući – kemija svakodnevnog života“.