„Život je godinama bio težak. Istina je da su cijene hrane nedavno pale, ali su i dalje tako visoke”, kaže Rodrigo, privatni zaštitar koji radi u Karakasu, glavnom gradu Venecuele. Nije želio da kaže svoje prezime.
Usred višedecenijske ekonomske krize, Rodrigo smatra da su “ljudi spremni za promjene”. U nedjelju će se pridružiti 21 milion ljudi koji imaju pravo glasa na izborima za sljedećeg predsjednika zemlje.
Opći izbori padaju na rođendan Huga Chaveza. Dok je Chavez imao zabrinjavajuće stanje ljudskih prava, harizmatični ljevičarski lider – koji je vladao Venecuelom od 1999. do svoje smrti 2013. – bio je slavljen kao prvak siromašnih.
Njegov manje popularan nasljednik, Nicolas Maduro, sada se suočava sa opozicionim kandidatom Edmundom Gonzalezom Urrutiom, penzionisanim diplomatom. A ankete pokazuju da Gonzalez vodi sa velikom razlikom.
Ali Maduro ima sposobnost da se održi na vlasti. Većina opozicionih stranaka bojkotovala je njegov reizbor 2018, tvrdeći da anketa nije ni besplatna ni fer. U januaru Maduro zabranjeno njegova glavna rivalka, Maria Corina Machado, otkako trči.
Iako su optužbe za uplitanje vlade decenijama kvarile izbore u Venecueli, Maduro je rekao da će priznati rezultat nedjeljnog glasanja.
“Nisam siguran šta će se dogoditi sljedećeg ponedjeljka. Priča se o tome da stvari postaju nasilne. Ali čak i ako Gonzalez pobijedi”, priznao je Rodrigo, “nisam siguran da može transformirati zemlju kao što je to učinio Chavez.”
Tokom svog mandata, Chavez je uspješno koristio visoke cijene nafte – krvotok venecuelanske ekonomije – da udvostruči Venecuelanski BDP po glavi stanovnika. Programi socijalne zaštite su prošireni, a siromaštvo i nezaposlenost smanjeni.
Maduro nije bio te sreće. Sada u svojoj 11. godini na vlasti, nadgledao je ekonomski krah. Od 2014. proizvodnja je pala za 70 posto, dvostruko više od udarca koji su Sjedinjene Države pretrpjele tokom Velike depresije.
Tokom ovog perioda, oko 7,7 miliona Venecuelanaca – četvrtina stanovništva – napustilo je zemlju u potrazi za poslom.
MMF je 2022. opisao stanje nemira u Venecueli kao „najveći pojedinačni ekonomski kolaps za nekonfliktnu zemlju u pola veka“.
Kritičari vlade vide silaznu spiralu zemlje kao rezultat korupcije.
Sa svoje strane, Maduro za tešku situaciju Venecuele krivi sankcije predvođene SAD-om, koje su uvedene na sve oštrijim nivoima od 2005. godine. On nije jedini. Nekoliko komentatora osudilo je mjere kao nezakonite i oštre.
Karakasu je zabranjen pristup međunarodnim tržištima kapitala, ograničavanje uvoza i finansiranje duga – koristi se za čišćenje fiskalnih deficita i finansiranje infrastrukturnih projekata. Donald Trump je 2019. također spriječio Venecuelu da izvozi sirovu naftu u SAD i uvozi razrjeđivače potrebne za preradu vlastite teške sirove nafte.
Prokletstvo robe?
Venecuela se može pohvaliti najvećim dokazanim rezervama nafte na Zemlji. Krajem 1990-ih pumpala je 3,6 miliona barela dnevno, stvarajući 95 posto svojih izvoznih prihoda. Ali američke sankcije i godine lošeg upravljanja ostavili su proizvodnju ispod milion barela dnevno.
„Da budemo jasni, sankcije su ograničile venecuelanski naftni i gasni sektor. Ali to ide uz administrativni nemar”, rekao je Tim Hunter, analitičar za Latinsku Ameriku u Oxford Economics.
Hunter je aludirao na decenije nedovoljnog ulaganja u PDVSA – državnu energetsku kompaniju i okosnicu venecuelanske ekonomije. Zatim je 2017. Maduro najavio kontroverznu promjenu izvršne vlasti imenovanjem lojalnih vojnih zvaničnika na najviše pozicije u PDVSA.
„Čak i zbog niske proizvodnje posljednjih godina, fosilna goriva i dalje čine skoro polovinu službenog izvoza Venecuele. Dakle, kada prodaja padne, zbog slabe proizvodnje ili niskih cijena, privreda pati”, rekao je Hunter.
Prodaja mekih ugljovodonika bila je iza nedavnog napada hiperinflacije u Venecueli. Pad cijena nafte, koji je trajao od 2014. do 2017. godine, izazvao je manjak deviza i smanjio vrijednost pezosa. Također su smanjili porezne prihode od prihoda od nafte, ključnog izvora državnih prihoda.
Na kraju, kako je centralna banka počela da štampa više novca za pokrivanje budžetskih deficita, a uvoz je postao skuplji, inflacija je u 2018. dostigla 1 milion odsto.
„Pošto se Venecuela oslanja na uvoz osnovnih dobara, njeno lice hiperinflacije dovelo je do kompresije uvoza. Godinama su supermarketi i apoteke bili nedovoljni. To je ono što je navelo toliko Venecuelanaca da odu, što je dodatno podstaklo rast”, kaže Hunter.
“Ko god pobijedi u nedjelju, sljedeća vlada morat će pokušati da se odmakne od oslanjanja na naftu ka drugim oblastima proizvodnih aktivnosti. Osim toga, kratkoročno bi trebali pokušati ispraviti neefikasnost naftnog sektora i iskoristiti prihode za otplatu nepodmirenih dugova.”
Brdo obaveza
Venecuela default na svoj komercijalni dug u 2017. Zajedno sa obveznicama PDVSA i državnog preduzeća Elecar, država duguje približno 92 milijarde dolara. Postoji i dodatnih 57,2 milijarde dolara koji se duguju Kini i raznim arbitražnim odlukama, objavio je Financial Times.
Ukupno, odnos duga Venecuele prema BDP-u procjenjuje se na 148 posto. “S obzirom na brdo obaveza, to će se morati riješiti prije nego što sljedeća vlada počne s rastom”, rekao je Luis Salas, bivši potpredsjednik ekonomije, za Al Jazeeru.
“U teoriji, to će značiti restrukturiranje državnog duga u kojem vlada može pregovarati sa zajmodavcima o smanjenju iznosa duga”, dodao je. “To bi im trebalo dati fiskalni prostor da se fokusiraju na druga područja, poput potrošnje na infrastrukturu.”
U aprilu je objavljeno da je firma za finansijske usluge Rothschild & Co angažovana da pomogne Caracasu da iscrta svoje zamršene obaveze. Salas je rekao: “Imenovanje savjetnika je znak da Maduro namjerava raditi sa kreditorima i ponovo uključiti Venecuelu na globalna finansijska tržišta.”
Međutim, istakao je da programi štednje obično prate restrukturiranje duga. Ulaskom u novi posao, zajmodavci žele maksimalno povećati svoje šanse za otplatu. Vlade, s druge strane, obično smanjuju javnu potrošnju kako bi ostvarile dovoljno prihoda za ispunjavanje svojih novih obaveza.
“Ono čemu se mnogi nadaju,” kaže Salas, “jeste da možemo koristiti naftu, umjesto troškova obrazovanja i zdravstvene zaštite, za dogovor. Naravno, to se u praksi sa sankcijama ne može desiti. Dok se oni ne ukinu, nećemo restrukturirati dug i nastavićemo da se borimo“.
Sankcije – izuzetno negativan efekat
Administracija predsjednika Joea Bidena naslijedila je strategiju maksimalni pritisak o Venecueli od predsjednika Trumpa. Ali uprkos primijenjenom pritisku, uzastopne runde sankcija nisu uspjele srušiti Madura.
Bajden je u međuvremenu slijedio drugačiji pristup. Prema sporazumu iz Barbadosa iz 2023., on je ublažio neke sankcije – posebno vezane za naftu i dug – za političke garancije, odnosno slobodne i poštene izbore i oslobađanje zatočenih američkih državljana.
Sporazum je omogućio Venecueli da zaradi dodatnih 740 miliona dolara od prodaje nafte od prošlog oktobra do marta. Ali nakon što je Maduro spriječio Machada da se kandiduje, a nakon oživljavanja a teritorijalni spor sa Gvajanom, Bajden je ponovo uveo američke sankcije u aprilu.
“Jasno je da američka ograničenja imaju izuzetno negativan učinak”, rekao je Mark Weisbrot, kodirektor Centra za ekonomska i politička istraživanja (CEPR). “Zaista, obogaćujuće sankcije su naštetile venecuelanskoj ekonomiji mnogo više od bilo koje greške domaće politike.”
Doduše, Weisbrot je vjerovao da se dobici mogu postići “u neprijateljskom stranom okruženju”. Istakao je da je “poslednjih godina došlo do određenih pomaka, u smislu inflacije i rasta”.
Procjenjuje se da je rast potrošačkih cijena u junu pao na 51 posto, dok se smatra da će rast BDP-a premašiti 5 posto u 2023.
“Ali”, upozorio je, “pod sankcijama ne može doći do velikog oporavka”. Ako Gonzalez pobijedi, vjerovatno mogu brzo porasti. Ako Maduro pobijedi, čak i čisto, ne bih očekivao promjenu američke pozicije, bez obzira na to ko će postati predsjednik ovog novembra.
