Mašović pojašnjava da su spiskovi udruženja, vojske, pojedinaca i drugih institucija predati radnoj grupi koja je radila na utvrđivanju nestalih osoba na području Srebrenice u julu 1995. godine, ali da taj konačni spisak nije prošao proces verifikacije.
“Spiskovi su došli s različitih adresa, različite su brojke nestalih. Kod Međunarodnog Crvenog krsta to je bilo negdje oko 7.500, kod Međunarodne komisije nešto više, kod udruženja je taj broj dostizao 10.701 osobu. Kroz pregled tih spiskova ustanovilo se prije 20 godina da su neke osobe žive pa je spisak reduciran na 8.106 imena, i to je bio prvobitni objavljeni spisak nestalih”, kaže Mašović.
Taj je spisak, kaže Mašović, bio dostupan javnosti i svako je imao pravo da reaguje ukoliko se na spisku nalazi ime osobe koja je živa, ili ako neko od nestalih nije upisan. Nakon intervencija porodica nestalih, spisak je dostigao brojku od 8.372 osobe.
Mašović objašnjava da je proces verifikacije bio otežan zbog nedostupnosti porodica koje su napustile BiH, nedostatka dokumenata o identitetu osoba, živih članova porodice, te da ni do danas nije završen.
Komisija za verifikaciju prijava iz Centralne evidencije nestalih BiH je u 2023. godini verifikovala 181 prijavu nestalih osoba. Od početka procesa verifikovana je 29.831 prijava nestalih u BiH, a još uvijek nije pronađeno oko 7.630 nestalih. Prema trenutnim podacima Instituta za nestale osobe BiH, u Srebrenici se još uvijek traga za oko 800 osoba.
“Nedostatak vremena ubrzao je proces sačinjavanja spiska, da bi se što prije moglo krenuti u otvaranje Memorijalnog centra”, govori Mašović i dodaje da također oko 35 osoba koje su nestale u julu 1995, nije bilo na spisku nestalih.
Pojašnjava da su na spomen-zidu imena dvije ili tri osobe koje su nestale 1992. godine. Uhapšene su, kako kaže, na radu u Crnoj Gori, potom izručene Policijskoj stanici u Srebrenici, a onda likvidirane.
“Desilo se to da je jedna majka imala dva sina. Jedan je 1992. nestao u Crnoj Gori, drugi je nastao 1995. u Srebrenici, i ta majka je jednostavno, prijavljujući svoju djecu kao nestale, prijavila obojicu sinova nakon genocida”, kaže Mašović.
Prema Zakonu o nestalim osobama iz 2004. godine, verifikacija podrazumijeva postupak provjere vjerodostojnosti podnesene prijave o nestanku osobe ili uzimanje nove izjave ili identifikaciju, odnosno provjeru identiteta nestale osobe u svim poznatim službenim evidencijama koje su se vodile ili se vode u BiH.
Zakon navodi da, tri godine od stupanja na snagu, osobe evidentirane kao nestale od 30. aprila 1991. do 14. februara 1996. godine a čiji je status nestalosti verificiran u Centralnoj evidenciji nestalih osoba BiH, imaju se smatrati umrlima te će se ta činjenica službeno evidentirati u matičnim knjigama umrlih.
Mašović kaže da, iako je zakonodavac odredio kratak rok za verifikaciju, proces verifikacije nije otpočeo odmah zbog nedostupnosti podataka.
“Proces verifikacije, između ostalog, podrazumijeva jedinstvene matične brojeve. Institut nije imao pristup. Institut će puno kasnije potpisati sporazum kojim će Agencija za identifikaciju i dokumentaciju učiniti dostupnim podatke o izdanim pasošima, pa smo mogli jednostavno provjeriti da je osobi koja je prijavljena kao nestala ‘92-95. izdat pasoš u Frankfurtu, u konzulatu 2006. godine. Nama je to bio odmah signal da ta osoba nije nestala, živa je”, objašnjava Mašović.
Kaže da zakonodavac nije imao u vidu sve probleme, poteškoće, prepreke koje će se javiti prilikom prikupljanja podataka.
“Praktično ne možete od porodice dobiti relevantan podatak, nego morate preko policijskih agencija ili nekih drugih agencija doći do stvarnih činjenica, tako da taj proces i dan-danas još uvijek traje”, dodaje on.
Nepoznato krivično djelo za koje je Tužilaštvo iz Bijeljine formiralo predmet
