Federacija na krilima budžeta

Onima kojima to nije bilo jasno tada, sve se razdanilo 19. i 20. januara: odgađanje sjednice Predstavničkog doma Parlamenta Federacije, najavljene za ponedjeljak, 29. decembra prošle godine, nije bilo nimalo slučajno, jer bi to – sudeći po onome što se čulo i vidjelo prošlog ponedjeljka i utorka u kidisanju opozicionih poslanika na prijedlog federalnog budžeta – ozbiljno ugrozilo pripreme za novogodišnju noć i, možda, urodilo zbrdazdolisanom odlukom.

Ovaj dramski zaplet nije bilo teško dokučiti već prvog dana sjednice, a zaokružen je drugog dana, kad se duboko ušlo u mrak i kad je budžet, ipak, usvojen i uredno upućen Domu naroda, koji je to učinio u petak.

Mediji su se minulih dana – uključujući i vikend-sređivanje utisaka – svojski potrudili da nas detaljno obavijeste o dešavanju u Parlamentu, s očekivanim ishodom sjednica oba doma i još očekivanijim prepucavanjem vlasti i opozicije.

Uz utisak o tome da je akterima tog prepucavanja očito nedostajala, pa su jedva dočekali priliku za to, izostao je odgovor na pitanje da li su, i ovog puta, parlamentarne sesije bile važnije i preče kao mogućnost za ispucavanje nekih poslanika, za to da se na svoj način ispolje, manifestuju i ostvare ili, pak, zbog usvajanja onoga što je na dnevnom redu, što im je posao i za šta su masno (s novim povećanjem) plaćeni.

Baš su nas zadeverali tom nedoumicom, jer je u nekim primjerima bilo na rubu elementarne pristojnosti i frcanja uvreda, što je sve drugo samo ne svojstvo komunikacija u jednom parlamentu.

Suvišno je, držim, reći da kod nas – ako pamćenje ne vara – nikad usvajanje nekog budžeta, naročito na entitetskom i državnom nivou, nije bilo obična, rutinska operacija i bezbolan poduhvat. To važi i za kantone, ali entitetski i državni su, ipak, šampioni. Uostalom, zar to što – pošto je pet do dvanaest usvojen prošlogodišnji – niko ne pominje državni budžet za 2026, jer se normalnim smatra ono što je do bola nenormalno, ne potvrđuje da nema žurbe i da će on biti usvojen kad nekom iz donjeg dijela leđa dođe u glavu?

Najvjerovatnije, za svaki slučaj, do izbora. Uz takvu tradiciju, usvajanje ovogodišnjeg federalnog budžeta je, zato, moralo imati osnovne elemente prigodne političke drame, ali i odisati napadnim trudom aktuelne vlasti da se – uz pomoć cifara, koje sve govore – najprije urami u rekordan iznos, a onda, onako usput, pošalju i neke poruke, koje mogu dobro doći u onome što nas čeka do oktobarskih izbora.

Na krilima tog nauma, koji mjestimično ima euforične reflekse, bar kad je riječ o članovima Vlade Federacije, nije teško prepoznati da zamašnih 8,9 milijardi KM ovogodišnjeg federalnog budžeta, s posebnim naglaskom na 4,3 milijarde KM za povećanje penzija (što je milijardu više nego prošle godine), ima funkciju podebljavanja tvrdnje da je aktuelna vlast uspješna.

Čak i onda kada se to sa skupštinske govornice nije tvrdilo eksplicitno, već se provlačilo između redova, nabrušenoj opoziciji je bilo kao prst u oko. I razlog za to da “nagradi” Vladu optužbom o socijalnom, a ne razvojnom budžetu i, dakako, obaveznim dodatkom – da se time čini medvjeđa usluga građanima Federacije, jer će zaduženje od planirane 2,3 milijarde KM tokom 2026. godine, biti nešto što će se dugo iskihavati.

Kakav god da je bio, a bilo ga je, odgovor Vlade na taj krunski fakat – uz prateći podatak da je, na kraju drugog dana zasjedanja, Vlada odbila sve, osim jednog amandmana, onog o sredstvima za aktivnost mladih – ostaje gorak ukus hroničnog gloženja i oko onoga u čemu se, očito, neki poslanici ne snalaze baš najbolje.

Doda li se tome neizlječiva sklonost hvatanja za guše, što je, možda, znak potrebe nekih likova da se jedino tako dokažu, pa to isklizne iz kolosjeka pristojnosti, dobijemo ono što, tu i tamo, zaprijeti i incidentom. Recimo, kada u klinč uđu DF-ov Mahir Mešalić (“Mašić je naredio svojim kako da glasaju”) i SDP-ov Damir Mašić (za koga je Mešalić kompulzivno-ospesivan), pa otužno bagatelisanje skrupula urodi paradom neukusnih kvalifikacija i etiketiranjem. A u stranu budu tisnuti osnovna tema i razlozi za neslaganje.

Pošto se, u toku burnih sjednica oba federalna parlamentarna doma – i dodatnog obogaćivanja zbirke prepucavanja, gloženja i niskih udaraca između vlasti i opozicije – ipak ispostavilo da je najvažnija vijest konačno stavljanje tačke na dugotrajnu trakavicu s povećanjem penzija, što je upakovano u razlog za osobitu penzionersku sreću i nestrpljenje, s kojim (oni koji dožive) čekaju 5. februar, a i 5. avgust, generalni utisak o onome što liči na uzlet Federacije na krilima novog budžeta – moguće je sažeti u vjerovanje u to da, možda, nisu u pravu oni koji su ga pokušali pokopati. I da će sumorne prognoze u vezi sa zaduženošću i, posebno, razlikom između očekivanih prihoda i rashoda, biti ublažene time da veće penzije i plate znače više trošenja para, više prihoda od PDV-a i balans ukupne slike i ushićenja zbog rekordnih iznosa. Pogotovo onda kada se to udruži s predizbornim začinima.