Fanovi i historičari već 60 godina raspravljaju o tome šta predstavlja bend “The Beatles” i koji je član najbolji. Hoće li povratak projekta “Anthology”i planirani biografski filmovi Sama Mendesa otvoriti nove rasprave?
Najaranija predodžba o Beatlesima kao “četvorici momaka koji su protresli svijet” tokom decenija je prošla kroz brojne promjene. Bili su veličani, ocrnjivani, mitologizirani, pogrešno shvaćani, pa čak i ignorirani. Objavljivanje nove “Beatles Anthology” ovog mjeseca, što predstavlja proširenje originalne kompilacije iz sredine 1990-ih s CD-om, vinilnim reizdanjima i dokumentarnom serijom na Disney+ platformi…Sve to svjedoči ne samo o njihovoj trajnoj privlačnosti nego i o tome kako stalno preispitivanje njihove priče otkriva isto toliko o našim promjenjivim ukusima. Izdanje 2025. stiže kao sveobuhvatna ponovna posjeta originalnom projektu, donoseći sa sobom remasteriranu, proširenu dokumentarnu seriju i veliko reizdanje.
Ono što će vjerovatnije promijeniti način na koji doživljavamo bend jeste dodavanje potpuno nove, devete epizode originalnoj TV seriji, satkanoj od nedavno iskopanih snimaka Paula McCartneyja, Georgea Harrisona i Ringa Starra koji su zajedno radili 1994-95. Mnogo intimniji i neformalniji od originalnog emitovanja, ovaj materijal prikazuje tri preživjela člana Beatlesa kako vježbaju, razmišljaju i jednostavno provode vrijeme kao stari prijatelji, a ne kao kulturni spomenici, iako i dalje s prisutnim tenzijama između Harrisona i McCartneyja tipa “ko je stariji a ko mlađi”. Dakle, Beatlesi su prikazani kako zajedno rade na epizodama “Free As a Bird” (Slobodan kao ptica) i “Now and Then” (Sada o onda), u šali sanjare o ponovnom pokretanju benda, njihovom okupljanju i zajedničkoj turneji na stadionima…, i uglavnom pričaju o svojoj historiji, gubicima i nedovršenim muzičkim idejama. To je rijedak, humanizirajući završetak dobro poznate priče. S novim materijalom poput ovog, i s više od te aksiomske udaljenosti od 50 godina otkako su se Beatlesi raspali u vihoru tužbi i “smiješnih radova”, da li se konačno približavamo jedinstvenoj teoriji o svemu što je i danas tako fantastično?
Stari prijatelji, a ne kulturni spomenici … Paul McCartney, George Harrison i Ringo Starr 90-ih. Fotografija: PR
Počevši s pričom o više od 2.000 napisanih knjiga o Beatlesima i policama koje stenju pod teretom pretjeranog hvaljenja ili pak gnjevnih otkrivanja nepoznatih detalja iz biografija slavne četvorke…., pa sve do cijelih traktata o njihovoj kosi, njihovim cipelama te sovjetskom programu kontrole uma u koji su, navodno, bili upleteni…, sve to sadrži knjiga Erin Torkelson Weber iz 2016. “The Beatles and the Historians” (Beatlesi i historičari). Ta akademska historiografija koju je napisala redovna profesorica Univerziteta Newman u Kanzasu, može se činiti manje atraktivnom nego, recimo, “Turn Me On, Dead Man: The Complete Story of the Paul McCartney Death Hoax”(“Uključi me, mrtvi čovječe: Potpuna priča o prevari o smrti Paula McCartneyja”) ili “Communism, Hypnotism and the Beatles”(“Komunizam, hipnotizam i Beatlesi”).
Međutim, među zaluđenim fanovima Beatlesa, njena teorija o “četiri narativa” postala je vrlo cijenjena i često raspravljana.
Kadar iz dokumnetrarnog serijala “Anthologyja” koji prikazuje transformaciju Beatlesa iz petočlanog sastava u Fantastičnu četvorku, pri čemu je digitalno izmijenjena fotografija grupe iz Hamburga
Prvo se pojavio narativ o “Gantastičnoj četvorci”, koji je dominirao dok su Beatlesi još bili aktivni. Lepršav i slavljenički, stavljao je u prvi plan sve pozitivno: naglašavajući razigrani zajednički šarm i energiju ranih Beatlesa, dok je prešućivao upotrebu droge, seksualne nestašluke, homoseksualnost Briana Epsteina, pa čak i brak Johna Lennona sa Cynthijom. Ključan je u tome ovlašteni životopis Huntera Daviesa iz 1968. godine. Davies, iskusni čovjek s Fleet Streeta, pokazuje strast prema činjenicama i detaljima – poput 32.000 funti koje je Ringo platio za svoju kuću u Weybridgeu u Surreyu, ili 17 funti sedmične plate koju je Pete Best zarađivao u pekari kada ga je Davies upoznao – umjesto da se upušta u romantične, pretjerane spekulacije karakteristične za underground štampu.
Narativ„Lennon se sjeća“dobio je naziv po intervjuu objavljenom 21. januara 1971. u jednom magazinu, a kasnije i po istoimenoj knjizi urednika Rolling Stonea, Janna Wennera. Lennon je tada bio u sirovom, nagrizajućem mentalnom stanju, samo tri sedmice nakon raspada Beatlesa. Njegov ogorčeni, samosažaljevajući ispad tumačen je ili kao plansko oslobađanje od gušećeg mita o Beatlesima, ili, kako je to britko sažeo komičar i fan Beatlesa Mitch Benn, kao John u punom „mesijanskom narkomanskom“ modu (iako Lennon u intervjuu tvrdi da više nije „navučen“).
U tom naletu, Lennon udara na Harrisona i McCartneyja, te kleveće i potcjenjuje odane saradnike poput Neila Aspinalla, Dereka Taylora i Georgea Martina. Kada ga je ovaj posljednji 1980. godine tužno upitao: „Šta je, pobogu, sve ono značilo, Johne?“, Lennon mu je posramljeno odgovorio da je tada bio „izvan sebe“.
Iz ovoga je nastao ono što Torkelson Weber nazivanarativ “Shout!”, nazvan prema istoimenoj biografiji Philipa Normana iz 1981. godine. U toj verziji priče autor potpuno preuređuje dramu: Lennon postajesveti pobunjenik, McCartneyuglađeni vodviljski izvođač prosječne marljivosti, dok su Harrison i Starrbešćutno svedeni na epizodne uloge, tek da popune prostor i prate glavne aktere.
Ovaj narativ promiče mit o suprotstavljenosti „genija“ i „zanata“, prilagođen postpank senzibilitetu i osjećaju gubitka nakon Lennonovog ubistva. McCartney ga je, sasvim opravdano, nazvao –„sranje“.
Posvećeni buntovnik … John Lennon na konferenciji za novinare u New Yorku 1968. Fotografija: John Lindsay/AP
U novije vrijeme dolazimo do “Lewisohn” narativa. Mark Lewisohn se općenito smatra najvećim svjetskim autoritetom za Beatlese, a njegov pristup je forenzičan, nepristrasan, arhivski i vođen ljubavlju prema muzici. Duboko je uronjen u istraživanje i pisanje knjige “All These Years” (Sve ove godine), njegove ogromne i monumentalne biografije Beatlesa u tri toma, čiji je drugi dio trenutno u izradi – 12 godina nakon prvog. Naše znanje o Shakespeareovom životu je fragmentarno, nejasno i krajnje nezadovoljavajuće. Lewisohn je za svojim stolom u Kentu od 6 ujutro do kasno u noć odlučan da se isto ne dogodi s drugim velikim kulturnim izvozom Velike Britanije.
“Mene zanima jedino da ispričam priču kako treba dok još uvijek postoje svjedoci iz prve ruke, da dođem do istine ako mogu i da ostalo otpustim”, kaže mi on. “Nemam nikakvu agendu. Pokušavam ispričati priču što neutralnije i zabilježiti sve što smatram relevantnim, zanimljivim i što priču pokreće naprijed. Ozbiljno shvatam svoj posao, ali Beatlesi su bili vrlo duhoviti ljudi, pa želim biti i zabavan pa I to pokazati čitateljima. No pristupam svemu ozbiljno u smislu da se trudim dati sve od sebe da ispričam priču što tačnije – dok je to još moguće.”
Duga i vijugava priča … Fotografija: PR
Njegova posvećenost je apsolutna; proveo je više od godinu dana pokušavajući ispraviti jednu jedinu rečenicu u Oksfordskom rječniku nacionalnih biografija- o jednom saradniku Beatlesa, trinidadskom kalipso muzičaru po imenu Lord Woodbine, koja netačno navodi da su Beatlesi u usponu nekada bili nazivani “Woodbineovi momci”. (Upravo sam provjerio i, nažalost, to je još uvijek prisutno.)
Vremena se mijenjaju. “Umor od Beatlesa” s početka 70-ih pretvorio se u nešto otvorenije neprijateljsko s pojavom panka: grupa je smatrana bedemima nebitnog i bezubog pop-litea i mučne nostalgije. “Nema Elvisa, Beatlesa ili Rolling Stonesa” zarežali su nad Clashom 1977. godine, dok se za Glena Matlocka govorilo da je otpušten iz Sex Pistolsa jer se usudio voljeti te proklete frajere.
Zatim je, nakon Lennonovog ubistva, on postao uzdignut na račun svojih kolega, posebno McCartneyja, i (pogrešno) smatran eksperimentalcem i kreativnim motorom grupe. Ovo se, kaže Lewisohn, sada počelo okretati u suprotnom smjeru. “Nakon atentata, živjeli smo u Lennonovom svijetu i mislim da je to trajalo oko 15 godina, tokom kojih je Paul bio neopravdano umanjen. Mislim da je to sada ispravljeno. Ako biste zaustavili osam ljudi na ulici i pitali ih da imenuju jednog Beatlesa, mislim da bi prvo rekli Paulovo ime – kao rezultat toga što je još uvijek prisutan i uključen u bezbroj projekata koji njegovo ime drže u prvom planu.”
Vremena se opet mijenjaju. Srećom, posljednjih godina mnogo više žena, poput Torkelson Weber, ušlo je u oblast beatleologije, analizirajući rodne uloge i maskulinitet u muzici. Questlove, Nelson George i Yaw Owusu pisali su o Beatlesima u odnosu na crne umjetnike i kolonijalnu historiju Liverpoola. U svom briljantnom dokumentarcu “The Beatles and India”, Ajoy Bose istražio je kako je kultura indijskog potkontinenta promijenila bend – i kako je bend promijenio nju.
Novi talas benda … (slijeva nadesno) Harris Dickinson (John Lennon), Paul Mescal (Paul McCartney), Barry Keoghan (Ringo Starr) i Joseph Quinn (George Harrison) na fotografisanju povodom predstojećih Beatles filmova Sama Mendesa. Fotografija: John Russo/REX/Shutterstock
“Magical History Tour Beatlesa” ne pokazuje nikakve znakove usporavanja. Na neprekidnom talasu obožavanja Beatlesa, njihove analize i proučavanja, stalno izranjaju novi valovi – i možemo samo nagađati kako će oni promijeniti način na koji se piše i razumije njihova historija.
Predstojećabiografija Briana Epsteinakoju piše Philip Norman obećava da će ponovo usmjeriti pažnju na najranije profesionalne godine benda, te možda iznova procijeniti Epsteinovu ulogu – ne samo kao menadžera, već i kao arhitekta njihove javne slike i njihovog razvoja u globalne kulturne ikone.
U međuvremenu, ambiciozni plan Sama Mendesa za četiri međusobno povezana biografska filma, svaki ispričan iz perspektive jednog Beatlea, sugerira daljnju decentralizaciju te tradicionalne naracije “fantastične četvorke”. Rani detalji o odabiru glumaca i produkciji ukazuju na to da bi filmovi mogli dati veću težinu partnerima članova benda i porodičnim odnosima, stavljajući u prvi plan žene čiji je utjecaj često bio marginaliziran u prethodnim prepričavanjima. Možda će ovo preoblikovati način na koji publika razumije individualne motivacije, kreativnu dinamiku, promjene i pritiske koji su na kraju razdvojili grupu.
Dakle, jesmo li došli do “velike ujedinjene teorije” – ili smo jednostavno u periodu u kojem se određena tumačenja čine privremeno ustaljenima? Lewisohnova, Peter Jacksonova (i mora se reći, Disneyjeva) imperativna, autoritativna perspektiva bi to sugerirala, ali, kao što nas podsjeća Francis Fukuyame, oni koji s pouzdanjem predviđaju “kraj historije” mogu završiti s jajima na licu. Stalni dolazak novog materijala, novih perspektiva i novih tehnologija sugerira da priča benda ostaje u osnovi otvorena.
Umjesto zatvaranja knjige, ovi projekti mogli bi nas potaknuti da Beatlese vidimo ne kao fiksirane historijske ličnosti, već kao subjekte čije se značenje nastavlja razvijati svakim novim prepričavanjem. NormanovaShout!naracija možda je pala u kritičku nemilost, ali barem dvije tvrdnje iz nje i dalje zvuče istinito: da su Beatlesi “najveći motor ljudske sreće koji je svijet zabave ikad vidio”, i da je, kada čujete tu riječ, mala crna buba tek druga stvar na koju pomislite.
Datum i vrijeme objave: 26.11.2025 – 09:41 sati
