U kulturi pobjednika, osvajača, nedodirljivih i osvetnika, koja nas je posljednjih decenija zahvatila sa svih strana, rijetko se susreću ljudi različitog porijekla, gotovo na prstima jedne ruke. Nema ih u medijima, na portalima i društvenim mrežama. Imperativ sadašnjosti ne ostavlja prostora za običnu ljudsku ranjivost, a još manje za uzvišeni čin Oproštaj.
Drugim riječima, ljubav je protjerana iz stvarnosti jer je mukotrpna, komplikovana i staromodna. Ljubav pretpostavlja postojanje drugog, a u narcističkoj matrici nema mjesta ni za koga osim za samodovoljnog, nepromišljenog Narcis.
Još više me dirne kada se na javnoj sceni pojavi neko ko je totalno “zastario”.
Prije nekoliko dana gledao sam sa zadovoljstvom YouTube razgovor Marine Rajević Savić i Terez Đelmiš, a kada se emisija završila, oči su mi bile pune suza.
Tereza Đelmiš, bivša Miss Jugoslavije (inače prevodilac, lektor i novinar) govorila je o svom bosonogom djetinjstvu, o otkrivanju svoje vjere, o životu u New Yorku, o svojim penzionerskim danima i svom vinogradu u Inđiji, o ruralnim uslovima i, naravno, o ljubavi sa poznatim TV novinarom Draganom Babićem, koji je obeležio njen život.
Naime, kada je bila u sedmom mesecu trudnoće, njen suprug Dragan Babić ju je napustio jer se zaljubio u slavnu Bergmanovu glumicu Liv Ulman, što je skandaliziralo ceo Beograd.
Ljepota anđeoskog lica i srca kaže: Plakala sam tri mjeseca, a onda nam se rodio sin i moj život je dobio drugačiji smisao.
U prvom intervjuu koji je dala nakon skoro pedeset godina, danas sedamdesettrogodišnja ljepotica bijele kose zavezane u dugu pletenicu, ocrtava svoj život u kojem više nije bilo takvih suza, u kojem je bio i drugi brak i drugo dijete, u kojem danas ima i unuke, i grožđe, i život na selu, i poeziju, i knjige, i vjeru u Boga, danas ostavlja bez daha običnim, ljudskim i nečuvenim poštenjem.
Ja sam izarečenica koju danas malo ko može da izgovori javno, jer se ovo “napuštanje” smatra najstrašnijim porazom, ključnim dokazom sopstvene neadekvatnosti, iz njenih usta zvuči kao neka melanholična poezija.
Nakon svih ovih godina rekla je: Razumela sam ga i oprostila sam mu, jer ni on nije znao sta da radi, jer je bio nezno bice, a volim ga takvog kakav je bio, ne zameram mu nista, imao je ljudsko pravo da prati njegovo srce.
Naježim se.
Je li ovo slika prave ljubavi?
