Specijalno izdanje Plenuma posvećeno Danu državnosti BiH. Državnost Bosne i Hercegovine od ZAVNOBiH-a, preko Jugoslavije do dejtonske sadašnjosti. Borba za državu koja traje i danas. Gosti emisije Plenum bili su: Bakir Nakaš, Hrvoje Klasić, Nerzuk Ćurak, Milivoje Bešlin i Edin Omerčić.
USKORO VIDEO…
Bešlin: Potonuli smo u nacionalistički bezdan u kojem i danas živimo
Historičar Milivoj Bešlin osvrnuo se na ideje sadržane u deklaracijama narodnooslobodilačkog pokreta i njihovu historijsku pozadinu. Na početku ističe da antifašistička odlučnost nije bila slučajna, nego rezultat dubokog iskustva naroda koji su željeli prekinuti sa teškom prošlošću.
„Kada su u pitanju oni koji su započeli antifašističku borbu, odnosno narodnooslobodilačku borbu i socijalističku revoluciju, važno je reći da to nije bila samo antifašistička borba. To je u sebi nosilo i snažan element socijalne revolucije. Partizanski pokret je bio prije svega emancipatorski, i to dvostruko: nacionalno i socijalno. Komunisti, kao ključni politički faktor tog vremena, dolazili su pod uticajem nacionalne diskriminacije koja je postojala u Kraljevini Jugoslaviji. Oni su zato nastupali s idejom nacionalne emancipacije, da svako može biti ono što jeste.“
Ističe da se istovremeno radilo i o borbi protiv socijalne nejednakosti, što je dodatno učvrstilo revolucionarni karakter pokreta.
„S druge strane, postojala je i ideja socijalne emancipacije, odnosno socijalističke revolucije, da više ne bude ni socijalne diskriminacije.“
Govoreći o ratnom kontekstu, podsjeća da je partizanski pokret, uprkos ogromnim žrtvama, izrastao u najmasovniji kontinentalni pokret otpora u Evropi.
„Jugoslavija je iz Drugog svjetskog rata izašla s milion žrtava, a partizanski pokret završio je rat kao jedan od najvećih evropskih pokreta otpora – zapravo najveći kontinentalni, odmah iza Sovjetskog Saveza – sa blizu 800.000 antifašističkih boraca.“
Bešlin dodaje da je takav emancipatorski projekt nastao usred dotad najvećih međunacionalnih mržnji i zločina, što ga čini još značajnijim.
„U središtu klanice i genocida koji se tada sprovode na tlu Jugoslavije, nastao je pokret koji je izašao s idejom potpune nacionalne ravnopravnosti – idejom da su svi narodi u Jugoslaviji ravnopravni, idejom bratstva i jedinstva. To je bilo zaista revolucionarno. Taj pokret izlazi i s idejom da nema povratka na staro… mijenjamo karakter naših društava. To je bilo revolucionarno u punom smislu te riječi.“
Međutim, kasnije, delegitimacija komunista kao nosilaca antifašističke ideologije dovela je do slabljenja antifašističkog konsenzusa na kojem je počivala Jugoslavija.
„Kako se delegitimisala dominantna ideologija koja je vodila jugoslovenski antifašizam – a to su bili komunisti – tako se smanjivala i sama odlučnost. Vezu između komunista i antifašizma stvorila je historija; nemoguće je konstruisati nekakav nekomunistički antifašizam.“
Na kraju zaključuje da se s padom tog konsenzusa otvorio prostor za jačanje nacionalizama, čije posljedice društva regiona osjećaju i danas.
„Kako je slabio antifašistički vrijednosni konsenzus na kojem je bila zasnovana Jugoslavija, tako smo potonuli u nacionalistički bezdan u kojem i danas živimo.“
Nakaš: Principi i odluke ZAVNOBiH-a omogućili su dugotrajnu stabilnost zajednice
Bakir Nakaš, član Upravnog odbora SABNOR BiH, ističe značaj proučavanja historijskih iskustava ZAVNOBiH-a kako bismo razumjeli kako su tadašnji principi i odluke omogućili dugotrajnu stabilnost zajednice.
„Mislim da bi bilo vrlo korisno da sva ona dešavanja i one zaključke i one neke događaje koje su vezane za ZAVNOBiH, da ih ponovo aktiviramo da bismo ih mogli primijeniti u današnjem trenutku.”
Nakaš se osvrće na mišljenja drugih stručnjaka, pitajući kako tadašnje odluke i stavovi utiču na današnje stanje, te pokušava procijeniti njihove dugoročne posljedice.
„Sigurno da je bitno da se moralo odlučiti šta će biti sa tom nacijom koja je bila sigurno prisutna i niste joj mogli negirati niti je pretvarati u neku drugu naciju, davati joj atribute da će biti hrvatska, srpska ili neka treća. Iz tog razloga mislim da je taj dio bio jedan od osnovnih razloga koji je omogućio da u kasnijem periodu dođe do registracije i pod uvjetima da se muslimanska nacija poistovjeti sa svim ostalim nacijama, kao i sa Hrvatima i sa Srbima, i da na taj način praktično budu jednakopravni kao što su i ovi drugi.“
Nakaš naglašava važnost priznavanja muslimanske nacije kao samostalne i ravnopravne, jer je to omogućilo formalnu registraciju i pravnu jednakost s drugim narodima u državi.
„Sigurno da je tu imao dosta utjecaja Josip Broz Tito sa svojim odlukama. Također je i određeni broj ljudi, kao što je Avdo Humo, imao određene ideje i određene vizije kako to treba realizirati i ostvariti.“
On priznaje da su pojedinci sa vizijom i principima, kroz svoje odluke i inicijative, imali ključnu ulogu u ostvarivanju jednakopravnosti i političke organizacije.
„Mislim da je taj period u Jugoslaviji bio takav da muslimanska nacija nije bila registrovana kao jednakopravna sa svim drugim nacijama. Praktično se došlo do toga da u onom periodu kada je došlo do registracije muslimanske nacije, da bude ravnopravnost na svim nivoima.“
Ćurak: I danas postoje ljudi koji žele konstituirati zajedničku domovinu, a ne politiku fikcija i magli
Profesor Nerzuk Ćurak je istakao historijski i društveni značaj ZAVNOBiH-a, apostrofirajući njegovu naprednost i naslijeđe u kontekstu ljudskih prava.
On ističe da je razlog zanemarivanja ovog naslijeđa trijumf nacionalizma. „I to najgori vid nacionalizma koji se potpuno odriče jednog od najpozitivnijih dijelova naše historije. ZAVNOBiH je iznimno važan i vrijednosno značajan te je nepristojno govoriti protiv njega ili dovoditi u pitanje naslijeđe tog događaja, ali to se, nažalost, događa svakodnevno“, kaže Ćurak.
On naglašava da, iako se ZAVNOBiH spominje na svečane datume poput Dana državnosti, njegovo historijsko i vrijednosno naslijeđe rijetko je prisutno u javnom diskursu. „Ne govorimo o formalnom spominjanju, nego o vrijednosnom imaginariumu ZAVNOBiH-a koji danas možemo primijeniti. Recimo, u Deklaraciji drugog zasjedanja ZAVNOBiH-a u Sanskom Mostu imamo čudesan moment iskazivanja građanstva kao suverene ideje koja se rodila unutar partizanskog pokreta“, objašnjava Ćurak.
Ćurak također podsjeća da je, iako je socijalistička ideja kolektiviteta tada bila dominantna, naslijeđe ZAVNOBiH-a prvenstveno građansko. „To naslijeđe je toliko vrijedno da ga ne smijemo reducirati samo na element državnosti. Radi se o ključnom doprinosu izgradnji autentičnog bosansko-hercegovačkog pluralnog društva“, ističe Ćurak.
On zaključuje da današnje društvo mora težiti ravnoteži između ideje države i društva kako bi se gradila bolja BiH. „Ovo je u najužoj vezi s idejom ljudskih prava. U vremenu kada antifašističke reference bivaju ugrožene, nužno je afirmirati ideje koje su se pokazale uspješnim otporom rigidnim ideologijama“, kaže Ćurak.
Po pitanju Muslimana kao šestog naroda, Ćurak naglašava da su nacionalna, vjerska i historijska pitanja kod nas često isprepletena, što stvara dugotrajne probleme u društvu. „Prošlost nikad ne prolazi. Vrlo je važno kakva je refleksija prošlosti na današnji trenutak. Nažalost, u našim krajevima ta refleksija je uglavnom negativna posljednjih 30 godina, što čini pitanje i dalje aktualnim“, objašnjava Ćurak.
Ćurak također ističe emancipatorsku vrijednost ZAVNOBiH-a: „Ako uporedimo ljude koji su konstituirali ZAVNOBiH i današnje političare, jasno je da preteže progres i emancipacija bosanskih i jugoslovenskih partizana. Govori poput onih Avde Hume i Rodoljuba Čolakovića, koji su zaštitu manjina i jedinstvo Bosne stavili u prvi plan, trenutno izgledaju daleko uzvišenije od retorike današnjih političara.“
Komentirajući aktuelnu politiku, Ćurak ukazuje na opasnost rigidnih nacionalističkih ideologija: „Globalno, rigidna šovinistička desnica trijumfuje. To ima refleksiju i na BiH, gdje je nacionalizam često prepreka zajedničkom djelovanju. Pravo pitanje danas nije nacionalni identitet Bošnjaka, nego kako graditi BiH kao domovinu svih građana, gdje Srbi, Hrvati i Bošnjaci zajedno grade državu.“
Ćurak podsjeća da su historijske mogućnosti često rezultat djelovanja malih, odlučnih grupa: „Manjina mijenja svijet. Josip Broz je imao samo 6.000 komunista, a promijenili su historiju. Isto tako, danas postoje ljudi koji žele konstituirati zajedničku domovinu, a ne politiku fikcija i magli.“
Klasić: Otpor koji nije bio samo oslobodilački, već i politički projekt
Historičar Hrvoje Klasić osvrnuo se na značaj ZAVNOBIH-a i šire političke okolnosti koje su dovele do formiranja novog političkog okvira u Jugoslaviji.
Na pitanje o tome imaju li pravo oni koji danas kritiziraju ZAVNOBIH zbog nedostatka reprezentativnosti i demokratske volje, Klasić je odgovorio naglašavajući da takav stav zanemaruje širu povijest otpora protiv okupacije koja je počela još 1941. godine.
„Bosanci i Hercegovci, ali i svi građani koji su odlučili reći ne, su to odlučili ustvari reći dvije godine ranije, već od 41. godine“, istakao je Klasić.
Historičar također podsjeća na važnost otpora koji nije bio samo oslobodilački, već i politički projekt.
„Već od 41. godine organizirani pokret otpora, koji je ne samo bio oslobodilački, nego je bio jedan politički projekt, čija će posljedica biti između ostalog i ZAVNOBIH, ZAVNOH, AVNOJ i tako dalje“, objašnjava Klasić.
Osim toga, historičar komentira kako su mnoge razvijenije države u Evropi bile očajne da su imale takav organizirani pokret otpora.
„Danas bi se svi, da li bi sve na svijetu, Italijani i Francuzi i Njemci i Poljaci i Česi i ne znam ni ja ko, da su imali ono što su imali Bosanci i Hercegovci, ono što su imali Hrvati, Srbi, Makedonci, Slovenci“, istakao je Klasić.
Pitanje o tome zašto su jugoslavenski narodi bili učinkovitiji u organiziranju otpora nego drugi narodi u Evropi, Klasić je obrazložio kroz političku i vojnu organizaciju.
„Pazite, Stalin kada poziva sve komuniste u Evropi, on poziva da te napadnuti smo, dajte sad i svi se vi uključite u borbu. I tko su uključili? Jugoslaveni. Nisu uključili ni Bugari, Rumuni ni Mađari, govorimo o komunistima.“
Također objašnjava kako je Tito vidio Bosnu i Hercegovinu kao specifičan slučaj unutar nove socijalističke Jugoslavije, gdje bi ravnopravnost među narodima bila ključna. Klasić se osvrnuo na Titoovu viziju BiH kao modela socijalističke zajednice.
„Tito je rekao, baš to što nema jedne nacije, je ustvari možda bio najbolji eksperiment kako graditi jednu socijalističku državnost, da ne mora biti nacionalna, oni su tako i tako smatrali nacije nekakvim atavizmom, u smislu to mora negdje, da tako kažemo, odumirati radnička klasa, sve jedno, proleteri svih zemalja, tako u smislu i ovdje“, navodi Klasić.
Klasić je zatim govorio o problemu s muslimanskom nacijom, koji je postao ključno pitanje u političkim raspravama tijekom i nakon rata. On ističe da su komunisti posvetili mnogo pažnje nacionalnom pitanju, iako to nije bilo često priznavano.
„Do kraja 60. godina će se lomiti koplja, to priznavanje muslimanske nacije, za koju, nažalost, i danas, kako god se zvala, da li bošnjaci, da li muslimani, da li bosanci, mislim da je puno bitnije to što i danas postoje oni koji negiraju postojanje muslimanske nacije, ili bošnjačke nacije, ili bosanske, kako god“, kazao je historičar.
Omerčić: Iznevjerili smo osnovne postulate ZAVNOBiH-a
Danas možda nismo u potpunom mraku, ali svjetlo na kraju tunela sve više blijedi, kazao je historičar Edin Omerčić u uvodnom dijelu svog obraćanja.
„Kada se vratimo na Drugo zasjedanje ZAVNOBiH-a u Sanskom Mostu – tu ne smijemo zaboraviti ono što je napušteno i tokom razdoblja socijalizma, a to je – sloboda političkog udruživanja. Ta deklaracija nam pokazuje da smo isto tako iznevjerili neke osnovne postulate koji se tu postavljaju kao što je vjerska ravnopravnost. Vidimo u kakvom vremenu živimo, imamo veliki problem danas s femicidom, s tim nekim patrijarhalnim vrijednostima koje idu često u nasilje“, smatra on.
Omerčić podsjeća da na državnom nivou nismo u mogućnosti donijeti zakon o zabrani fašističkih organizacija iako je upravo to bilo predviđeno u deklaraciji Drugog zasjedanja ZAVNOBiH-a.
Dodaje da smo ‘puni floskula i da se situacija ponavlja, slično kao s partizanima koji su preživjeli velike golgote’.
„Bili su umorni od floskula, ali i kao društvo smo dozvolili da se traume koje su oni nosili sa sobom – ne liječe. I onda su te traume zapravo izašle na vidjelo krajem 80-ih i 90-ih godina kada dolazi do promjene političke i društvene paradigme. Pa smo onda živjeli to što smo živjeli tokom 90-ih, a živimo i danas“, kazao je, između ostalog, Omerčić.
Datum i vrijeme objave: 25.11.2025 – 23:01 sati
