Alon Ohel je kod kuće. Momak sa izraelskim i srpskim državljanstvom koji je preživio pakao Hamasovog zatočeništva oporavlja se od svega kroz šta je prošao. I doći će u Srbiju čim se oporavi, rekla je majka Idit Ohel.
Razgovarali smo sa Alonovom majkom u Izraelu. Na sastanak sa novinarima iz Srbije i Crne Gore došla je sa osmehom na licu koji jasno pokazuje kroz koji pakao je prošla, prvo čekajući da sazna da li je njen sin preživeo zarobljavanje na muzičkom festivalu Nova 7. oktobra 2023. godine, a potom i povratak kući.
Sada, kada je sve gotovo, pao je veliki kamen sa Iditinog srca. Zato je prvo pitanje bilo kako se oseća ovih dana, da li je srećna i zadovoljna?
„Pa, to je dobro pitanje. Mislim da je bilo veoma, veoma emotivno videti Alona kako se vraća kući. Moraš da vidiš gde si posle toliko. Dve godine smo se borili da vratimo Alona kući, ali nam više nije bilo života. Samo smo se borili za njega. A sada kada je kod kuće, izazovi su drugačiji. Očigledno, radi se o njegovom zdravlju i svemu što je prošao, i mi moramo biti uz njega. Još uvijek ima mnogo različitih medicinskih problema s kojima se mora nositi. Dakle, mi smo ovdje i pokušavamo da se obnovimo”, rekla je Idit Ohel.
Ona je dodala da se sada ne oporavlja samo Alon.
“Mi kao porodica, svaki pojedinac, i kao porodica pokušavamo ponovo da pronađemo svoj put. Ali dobro je jer je on kod kuće.”
S obzirom na sve traume, strahove, očekivanja… pitali smo je da li, možda, želi da sve ovo zaboravi? Ili, s druge strane, pamtiti svaki trenutak?
“Mislim da su mi ove dvije godine dale puno snage. Mislim da su me promijenile.” Drugačija sam osoba nego što sam bila 7. oktobra, tako da ih nikada neću zaboraviti. Zapravo, te dvije godine su me oblikovale u osobu kakva sam danas. I mislim da je veoma važno zapamtiti šta se dogodilo i kako smo mi kao porodica i svako od nas to prošli jer iz toga možete mnogo naučiti. I imam puno toga da dam ovom svijetu o tome da prođem kroz nešto što je tako teško i da budem u stanju, znate, sve savladati. Mislim da je to važno. Dakle, ne želim zaboraviti, ali želim to iskoristiti u svoju korist i vidjeti čemu me vrijeme naučilo. Da ih pogledam”, rekla je Idit.
A Alon? Kako je posle svega? Kako se osjeća fizički i emocionalno?
“Vjerovatno znate da ima gelere na jednom oku. I operisao ga je da ga ukloni. Imao je operaciju stavljanja novog sočiva. Ali ipak, ono što vidi u oku, vidi kao kroz pokvarenu kameru. Ali vidi između. Ne vidi nešto od toga, ali je vrlo, vrlo snažno. To je ono što vidi.” Njegovo zatočeništvo je bilo veoma teško. Prošao je kroz veoma teške stvari, kao što znate, bio je gladan osam meseci. Bio je u veoma malom prostoru i bio je vezan i nije mu davao hranu. Osam mjeseci je jeo četiri supene kašike graška i jedan pita hleb dnevno. Nije mogao da se pomeri. Bio je, znate, samo koža i kosti. Pa, on puno priča o tome. Kaže da je jako, jako teško disati kada si gladan.”
“I, izgubio je mnogo energije, nakon što su ga odvojili od ostalih talaca bio je sam, ali je imao malo više hrane. Tako je proveo još sedam mjeseci. Bio je sam sedam mjeseci. Dali su mu više hrane, ima malo više energije. A onda je premješten s jednog mjesta na drugo gdje je konačno sreo drugog taoca. Bilo je 40 dana prije nego što je pušten.”
“Mislim da će Alon uskoro moći govoriti u svoje ime i pričati o svom zatvoru, kroz šta je prošao i šta se dogodilo. Ali to je njegova priča. Pustili smo ga da priča o tome. Gleda na život i želi da uhvati sve što može. Svira klavir, još uvijek svira i želi da radi mnoge stvari na ovom svijetu. Posebno govori o tome kako svaki čovjek može biti najbolji i kako je sve to prošao dok je bio u zatočeništvu. I jak je, iako je prošao kroz mnogo teških stvari.”
“Dakle, Alon vidi dobre stvari u životu i pokušava da nastavi da radi stvari koje voli. Ali to će potrajati jer, pošto je toliko puta bio gladan, nema određene vitamine u organizmu i mora da obnavlja mišiće. Zato mora da razvija sposobnosti.”
Alon je rekao da leči svirajući klavir, a njegova majka je objavila i video kako to radi.
„Tada je Alon prvi put došao na Trg talaca. Rekli smo mu o tome, da imamo žute klavire širom Izraela i širom svijeta za njega. Rekli smo mu to. Nije znao ništa o tome šta se dešava u svetu. On ništa nije znao ni mi ni bilo ko. Dakle, nije znao ništa. Kada je izašao, razgovarali smo s njim o tome i tada je prvi put došao na trg i vidio klavir koji smo napravili za njega. I on je igrao, i tog dana je bilo puno ljudi, što nismo znali da će se dogoditi. I bilo je veoma emotivno. Sjedio je tamo sa svojim bratom. I odsvirali su pjesmu koju je svirao u svojoj glavi dok je bio u zatočeništvu. I bilo je jako lijepo. Kao da ste napravili puni krug.”
Idit na Trgu talaca pored klavira postavljenog za Alona Foto: Telegraf
Pitali smo Idit da li oseća snažnu podršku koju njena porodica dobija iz Beograda i Srbije i da li će doći u Beograd?
“Imao sam veliku podršku Srbije. Mislim da se svuda mnogo pričalo o Alonu i da su ljudi širom sveta pokušavali da saznaju da je Alon u to vreme još uvek bio talac. I pokušali smo učiniti sve da ga vratimo. To je bilo, znate, iza zatvorenih vrata i tako dalje. I zaista to cijenim. Mislim da mogu da kažem da sam sve ovo vreme, kada sam dva puta bio u Srbiji, tamo dobio dom i dobrodošlicu. Zaista sam želio da ljudi shvate kroz šta prolazimo. Mislim da je u humanitarnom smislu, kada pogledate, činjenica da je to bilo jako teško vrijeme i kidnapovati nekoga i staviti ga na mjesto gdje nema svjetla, vazduha, hrane, na toliko nivoa je pogrešno. I mislim da pričati o tome znači reći da je to terorizam. To nije u redu. Moramo promijeniti ono što se dešava. I mislim da je to bilo važno. I da, doći ćemo u Srbiju, kad se stvari malo poprave.”
„Predsednik Vučić je razgovarao sa Alonom kada se vratio, mislim dan posle, imali su dobar razgovor i rekao je da bi mnogo voleo da vidi Alona i da ga pozove da dođe u Srbiju. Dakle, da, hoćemo, doći ćemo.
Kako je rekla, zauvek će pamtiti dan Alonovog povratka i prvi zagrljaj sa sinom posle dve godine.
Zajedno sa porodicom nakon puštanja iz zarobljeništva Hamasa. Foto: Press ured Vlade Izraela
“Dakle, taj dan, dan kada se vratio, 13. oktobar, bio je veoma emotivan dan. Mislim da je cijeli dan bio tako, počeo je u šest ujutro kada smo počeli da čekamo da dođe. Bili smo veoma nestrpljivi da vidimo šta se dešava i nismo znali kako će Alon biti. Sećam se da smo sedeli i gledali. To smo vidjeli na televiziji, to je bila posebna televizija, to je kao zatvoreno kolo, za ID. Dakle, samo smo mi mogli vidjeti kako ga je pokupio Crveni krst i predao našim vojnicima. Mogli smo ga vidjeti kako ulazi i izlazi. I sjećam se kada sam to vidio, bio sam kao, vau, vau! Bio sam kao… A onda je Alon rekao jednom od vojnika da ga boli oko i da su mu potrebne naočare, znaš? Pa su mu dali naočare za sunce, on ih je stavio, i to je izazvalo mali osmijeh, znate, to je bio prvi put da sam ga ikada vidio kako se smiješi. Video sam kako mu se lice pomera, ali na dobar način.”
“I onda je došao u ovu sobu, ovu posebnu sobu koja je napravljena za njega da može ući i istuširati se i spremiti prije nego što ga vidimo. I ušao sam, sjećam se, bio sam prvi, ušao sam prvi a on sjedi. Nije ustao, sjeo je na krevet. Ušao sam i on me pogledao. I u trenutku kada me je pogledao, počeo je da plače i zagrlio me jako, jako. Grlili smo se dve sekunde, pa dve minute, grleći se, grleći. A onda su došli njegov brat i sestra i otac i zagrlili ga, svi zajedno. I tada je bio veoma… Pogledao je svoju sestru. Nije je vidio dvije godine. Imala je 13 godina kada je kidnapovana. A ona sada ima 15 godina i odrasla je, a on je bio zadivljen. Bio je kao, šta? Kako je ovo lijepo i tako dalje. I jedino čega se sjećam da je rekao je: ‘O moj Bože, sad si tako lijepa.’ Kao i svi mi. Rekao je, ‘vau, tako si lijepa. Tako si lijepa.’“
“‘Dve godine sam viđao samo ružne ljude, a nisam video, znate, lepe ljude’rekao je. Bio je zapanjen. Sjećam se da sam ga držao za ruku i bila je vrlo nevina, vrlo tanka, i izgledala je kao njegova ruka, ali mnogo tanja. Držao sam je u naručju i osećao ga, a on je bio… bilo je neverovatno. Ne mogu ni da objasnim. I Mislim da nam je prvo rekao da nas mnogo voli i da će nam reći sve što želimo da znamo i da je jak, da je sve ovo preživio i da ne treba da brinemo. I bio je to najljepši dan.”
“Njegov život je obnovljen 13. oktobra. To je novi život. zar ne? Pa, kad dođete kući, kad odete na spavanje, taj 13. oktobar je, na primjer, pravi za vas u vašem domu. I on je u tvojoj glavi. On je kod kuće, neverovatno je da sam sve vreme u srcu znao da se Alon vraća kući. I nisam razmišljao ni o čemu drugom. I pravo je čudo da se živ vratio kući. Ovo je čudo. Nakon svega što je prošao. Ali pravo je čudo da je živ. I da se vratio kući. Nikada nisam razmišljao ni o čemu drugom i uvijek sam mislio da se Alon vraća kući i bio sam uznemiren zbog toga.”
S obzirom da je rekla da nikada neće zaboraviti, samo po sebi se postavilo jedno pitanje – može li oprostiti sve što se desilo njenom sinu? I njen odgovor je bio veoma emotivan.
„Hamas i palestinski narod… Oni stavljaju smrt na pijedestal, a mi život na pijedestal. Oni vide stvari sasvim drugačije od nas. Život je važan. I vide da je smrt važna. Ne govorimo isti jezik, u redu? Ovo nije isti jezik. Njihov način života ima mnogo toga za reći. To nije isto. Toliko se razlikuje od naših života da se ne može ni staviti na isti nivo. Nema poređenja. Ne, vrijednosti nisu iste. Da sam rekao da ću oprostiti, to ne bi bilo istina. Nikada neću zaboraviti. Ovo je za Alona. Ovo je njegov posao. Nisam bio talac. Bio je. Neću provesti život ljuteći se, frustriran i kriviti te ljude. Nije vredno toga. Njihovi životi… Nije me briga za njihove živote. Nije… Želim da živim svoj život. Ne želim njihove živote. Dobiće ono što zaslužuju.”
“Samo bih volio… da cijeli svijet nešto nauči iz ovoga i da se to više ne ponovi. Da svijet ne dozvoljava da terorizam pobijedi. I da ćemo činiti dobro na ovom svijetu. Mislim da je važno nastaviti raditi dobre stvari i biti tu jedni za druge i pokušati biti bolji od drugih”, zaključila je Idit Ohel.
(Telegraf.rs)
