“Kako dokazati? Najbolje je bilo prokazati nekoga… Neki nisu htjeli optužiti nekog nedužnog čovjeka, nego bi rekli za brata ili oca, jer su mislili da će im oni moći oprostiti”, navodi Bralić, koji je tokom istraživanja razgovarao sa nekadašnjim zatočenicima.
Ko nije bio na putu da revidira svoje stavove, život i rad su mu različitim metodama dodatno otežavani. Nepopravljivi “ibeovci” i stari komunisti, uglavnom istaknuti oficiri, rukovodioci i intelektualci, bili su smješteni u velikoj rupi, dubokoj desetak metara, koja je bila iskopana prilikom nekih ranijih traganja Italijana za boksitom. Taj dio se zvao “radilište 101”, a poznat je i kao “Petrova rupa”. Stamenić navodi da su tu bili uglavnom Crnogorci i da je jedan od njih, Petar Komnenić, kada je doveden, kazao da to nije nikakva radionica, već obična rupa.
Objašnjava da su ovi tvrdokorni zatočenici bili odvojeni od drugih kako ne bi vršili uticaj ili eventualno organizovali pobunu. Rupa je sada u većoj mjeri zatrpana.
Stamenić kaže da se nastojala spriječiti solidarnost i jedinstvo među zatočenicima, te da su logoraši pričali kako je bila dovedena i infiltrirana grupa Bosanaca, zatvorenika, od kojih su neki bili čak osuđeni zbog kolaboracionizma sa ustašama i nacistima.
Priča kako su u tom mikrokosmosu oni na dnu logoraške hijerarhije posljednji dobijali da jedu, a noću su buđeni iz sna i tjerani da stoje nageti nad kantom u koju je vršena nužda.
Kroz logor na Golom otoku, najveći u sistemu logora za zatvaranje “ibeovaca”, za šest godina prošlo je oko 13.000 osoba, a u nekom trenutku najviše ih je bilo oko 4.000. Od batinanja, fizičke iscrpljenosti i bolesti umrlo je blizu 300 ljudi, a neki su izvršili samoubistvo. Bilo je zatvoreno oko 800 žena.
Žene su bile držane i u jednoj uvali na susjednom otoku Sveti Grgur, gdje i danas stoje autentični ostaci kamenih nastambi iz tog vremena. Na drugoj strani Svetog Grgura dovođene su grupe tvrdokornih zatočenika, uglavnom oficiri.
Neki zatočenici su pričali da su po dolasku na Goli otok pronalazili ljudske kosti i dijelove obuće. Pretpostavlja se da su tu bili ostavljeni neki ruski zarobljenici iz Prvog svjetskog rata, ali istraživači ističu da to nije pouzdano utvrđeno.
Nakon smrti Staljina politička situacija se relaksira, a logor se raspušta 1956. godine. Zatočenici su morali potpisati da se obavezuju na šutnju i tako je Goli otok dugo bio jugoslovenska javna tajna. Stamenić kaže da se pokušalo opravdati ono što se dešavalo i prikazati da državni vrh nije za to znao.
“Bila je teza – da nije stvoren Goli otok, cijela bi Jugoslavija bila Goli otok”, kaže Stamenić.
Nekadašnji logor za političko prevaspitavanje 1956. postaje zatvor u koji su dovođeni maloljetni delinkventi, osuđenici za blaža krivična djela i politička djelovanja. Za te potrebe su izgrađeni dodatni objekti. Kada je 1988. i to zatvoreno, imovina je pokradena i devastirana. Na jednom od zidova prefarbane su ispisane poruke mržnje i ustaške parole.
Moguća budućnost Golog otoka
