Inače sjajnoj, nježnoj i tihoj elegiji o ljubavi, samoći i depresiji je nažalost element o snimanju filma uvjerljivo najgori dio.
Snimanje filmova o samom snimanju filma ili, jednostavnije rečeno – “meta film”, se kroz stoljeće i kusur sedme umjetnosti afirmirao kao pomalo opskurni podžanr koji zahtijeva određenu količinu autoironije i nedostatak bilo kakve pretencioznosti kako bi takav naslov mogao funkcionirati, zbog čega su gotovo sva najbolja ostvarenja ove tematike uglavnom bile komedije ili satire.
“Singing in the Rain”, “Ed Wood”, “The Player” ili “Sunset Boulevard” su sve od reda filmovi u kojima su redatelji iskazivali i ljubav prema svojoj profesiji ali u podjednakoj mjeri i ukazivali na sve njezine nedostatke, dok su primjerice “Tropic Thunder” ili potpuno suludi japanski “One Cut of the Dead” bilo kakvu afekciju zamijenili urnebesnim ismijavanjem tog odveć skupog i kompleksnog procesa.
Postoje itekako dobri razlozi zbog čega su seriozni, metafilmski elaborati poželjni koliko i sive stanice na MPT koncertu. Naime, malo tko se usudi biti toliko samodopadan da bi gledatelju podastrijeo dva sata sajma taštine o tome kako je baš on briljantan samim time što je uspio snimiti dugometražno ostvarenje. Jedan od rijetkih koji je u tome uspio je Federico Fellini u svom “8½” koji je svojom genijalnošću uspio napraviti pompozno, maštovito i kičasto remek-djelo o vlastitom stvaralaštvu i na intrigantan način snimiti film o snimanju filma.
Upravo to nije uspjelo Norvežaninu Joachim Trieru u njegovom najnovijem uratku “Sentimental Value”, inače sjajnoj, nježnoj i tihoj elegiji o ljubavi, samoći i depresiji kojoj je nažalost element o snimanju filma, zasigurno ste već dosad pogodili, uvjerljivo najgori dio. Ne odveć sretan, ali stabilan život dviju sestara, kazališne glumice Nore (Renate Reinsve) i povjesničarke Agnes (Inga Ibsdotter Lilleaas), potpuno će destabilizirati povratak njihovog otuđenog oca Gustava (Stellan Skarsgård), proslavljenog filmskog redatelja.
Ćaća se vraća nakon 15 godina jer želi snimiti novi film u kojem je glavnu ulogu namijenio Nori, na čijem se životu scenarij labavo i temelji, no kad ona to odbije, Gustav je primoran tražiti novu glavnu glumicu. Nju pronađe – gle sreće! – na eventu koji slavi upravo njega i njegovu genijalnost, u proslavljenoj američkoj glumici Rachel Kemp (Elle Fanning). No, ubrzo će se ispostaviti da je vrlo teško snimiti film, ali da je još teže održati sretnu obitelj, jer eto, svi znamo onu slavnu Tolstojevu.
Kao i u svom prethodnom uratku “The Worst Person in the World”, Trier i ovdje demonstrira svoje tendencije preispitivanja dubokih i kompleksnih tema kroz naoko bezazlene, svakodnevne situacije svojih sve osim savršenih protagonista. Njegovi likovi su sve od reda izgubljene, nesretne i otuđene individue koje on skandinavski hladno i sa distance promatra.
Ono što Triera razlikuje od mnogih autora sličnih ideoloških i narativnih sklonosti jest scenaristička umješnost pomoću koje uspijeva unijeti dašak humanosti svojim likovima te kroz solidnu motivacijsku strukturu uspijeva od svojih protagonista stvoriti osobe s kojima se lako poistovjetiti što je, s obzirom na količinu njihovih mana, podvig sam po sebi.
Nora itekako osjeća nedostatak oca u djetinjstvu, konstanto noseći svoju tugu i samoću sa sobom gdje god da se nalazi, kafkijanski pasivno prolazeći kroz život kao da samo čeka da on prođe umjesto da od njega nešto učini, dok njezin otac Gustav stalno nešto i čini, najčešće na štetu svojih bližnjih. On je valjda tipičan primjer redatelja iz perspektive drugog redatelja: genijalan autor, veći od života, u permanentnoj potrazi za novim velikim ostvarenjem dok samodopadno, ali i šarmantno demonstrira svoju intelektualnu nadmoć nad ostalima.
Dok se bavi njihovim odnosima, kroz prizmu njihovih privatnih i poslovnih života, film funkcionira izvrsno apostrofirajući sve Trierove vrline kao što su rad sa glumcima, suptilna režija i rafinirano napisani karakteri, međutim čim se u filmu snima film, sve ode k vragu. Ideja da Gustav snima film unutar filma gotovo identične tematike na papiru možda zvuči kao ingeniozna zamisao o dva paralelna narativa, ali u praksi je realizacija odveć autoreferecnijalna i samodopadna.
Sam gledatelj (osim onih gore spomenutih) je dovoljno pronicljiv shvatiti i sam da je to film o samoći i depresiji, pa je vidjeti Gustava, kako obraćajući se glumici (a ustvari obraćajući se nama), objašnjava da je to film o samoći i depresiji, prilično nepotrebno. To je za uradak, koji je sam po sebi siromašan po sadržaju a bogat po minutaži (dva sata i petnaest minuta), težak uteg. Ne pomaže ni činjenica što je američka glumica uvjerljivo najslabije napisani lik, a kad bih morao kao za lektiru ispuniti rubriku Opis lika, teško bih uspio sročiti išta izuzev – Barbie.
Iako je po pitanju nagrada (dobitnik Zlatnog globusa i nominacije za Oscar), pa samim time i pozornosti, svu pažnju privukao Stellan Skarsgård koji u filmu glumi na tri jezika (švedski, norveški i engleski), te je uz našeg Zlatka Burića jedini glumac kojeg sam vidio da može biti podjednako sjajan na toliko različitih jezika, Renate Reinsve je lako moguće ostvarila i veći glumački podvig. Njezinu Noru je izrazito teško voljeti, mušićavu, nervoznu, nezadovoljnu i povučenu, pa samo glumica posebnog kova može takav lik učiniti dopadljivim i takvim da se lako s njim poistovjetiti.
Zbog ranije spomenutih nedostataka finale biva predvidljivo te mu nedostaje emocionalni naboj kojeg je Trier zasigurno zamislio te neću previše otkriti ako kažem da završetak ima veze sa snimanjem filma. Jedino što bi film bio značajno bolji da samog snimanja filma unutar filma uopće nije niti bilo.
Ocjena: 6/10
(Nordisk Film, 2025.)
