Nostalgija nije strategija

Zadovoljstvo mi je – ali i dužnost – biti s vama u ovom prelomnom trenutku za Kanadu i za svijet. Danas ću govoriti o raspadu svjetskog poretka, o kraju jedne lijepe priče i početku brutalne stvarnosti u kojoj geopolitika među velikim silama više nije ograničena pravilima.

Ali želim naglasiti i nešto drugo: druge zemlje, posebno srednje sile poput Kanade, nisu bespomoćne. One imaju kapacitet da izgrade novi poredak koji utjelovljuje naše vrijednosti – poštivanje ljudskih prava, održivi razvoj, solidarnost, suverenitet i teritorijalni integritet država. Moć onih koji nisu najmoćniji počinje iskrenošću.

Gotovo svakodnevno podsjećamo se da živimo u eri rivalstva velikih sila. Da međunarodni poredak zasnovan na pravilima slabi. Da jaki rade ono što mogu, a slabi trpe ono što moraju. Ovaj Tukididov aforizam često se predstavlja kao neizbježan – kao prirodna logika međunarodnih odnosa koja se ponovo nameće. Suočene s tom logikom, mnoge zemlje biraju da se prilagode, da ne talasaju, da izbjegnu probleme i da se nadaju kako će poslušnost kupiti sigurnost. Neće. Dakle, koje su nam opcije?

Godine 1978. češki disident Václav Havel, kasnije predsjednik, napisao je esej “Moć nemoćnih”. U njemu je postavio jednostavno pitanje: kako se komunistički sistem održavao? Odgovor je započeo pričom o trgovcu povrćem. Svakog jutra on u izlog stavlja natpis: “Radnici svijeta, ujedinite se”! Ne vjeruje u to. Niko ne vjeruje. Ali ipak ga stavlja – da bi izbjegao probleme, pokazao lojalnost, uklopio se. I zato što to rade svi trgovci u svim ulicama, sistem opstaje. Ne samo kroz nasilje, već kroz učešće običnih ljudi u ritualima za koje privatno znaju da su lažni. Havel je to nazvao život u laži. Moć sistema ne dolazi iz njegove istinitosti, već iz spremnosti svih da se ponašaju kao da je istinit. A njegova krhkost dolazi iz istog izvora: kada makar jedna osoba prestane učestvovati – kada trgovac ukloni natpis – iluzija počinje da puca.

Prijatelji, vrijeme je da kompanije i države skinu svoje natpise s izloga.

Decenijama su zemlje poput Kanade napredovale u okviru onoga što smo zvali međunarodnim poretkom zasnovanim na pravilima. Pristupili smo njegovim institucijama, hvalili njegova načela i koristili se njegovom predvidivošću. Zahvaljujući tome, mogli smo voditi vanjsku politiku zasnovanu na vrijednostima, pod njegovom zaštitom. Znali smo da je ta priča djelimično neistinita. Da se najjači izuzimaju kada im odgovara. Da se trgovinska pravila primjenjuju asimetrično. Da se međunarodno pravo primjenjuje s različitom strogošću, zavisno od toga ko je optuženi, a ko žrtva. Ta fikcija je bila korisna. Posebno je američka hegemonija obezbjeđivala globalna javna dobra: otvorene pomorske puteve, stabilan finansijski sistem, kolektivnu sigurnost i okvire za rješavanje sporova. Zato smo stavili natpis u izlog. Učestvovali u ritualima. I uglavnom izbjegavali da jasno ukažemo na jaz između retorike i stvarnosti.

Taj dogovor više ne funkcioniše. Budimo direktni: nalazimo se usred raskida, a ne tranzicije. Tokom posljednje dvije decenije, niz kriza – finansijskih, zdravstvenih, energetskih i geopolitičkih – razotkrio je rizike ekstremne globalne integracije. U novije vrijeme, velike sile počele su koristiti ekonomsku integraciju kao oružje. Carine kao polugu. Finansijsku infrastrukturu kao sredstvo prisile. Lance snabdijevanja kao ranjivosti koje se mogu eksploatisati. Ne možete živjeti u laži o uzajamnoj koristi integracije kada integracija postane izvor vaše podređenosti.

Multilateralne institucije na koje su se srednje sile oslanjale – WTO, UN, COP – sama arhitektura kolektivnog rješavanja problema – pod ozbiljnom su prijetnjom. Zbog toga mnoge zemlje dolaze do istog zaključka: moraju razviti veću stratešku autonomiju – u energiji, hrani, kritičnim mineralima, finansijama i lancima snabdijevanja. Taj impuls je razumljiv. Zemlja koja se ne može sama prehraniti, snabdjeti energijom ili odbraniti ima vrlo malo izbora. Kada vas pravila više ne štite, morate štititi sami sebe.

Ali budimo realni: svijet utvrda bio bi siromašniji, krhkiji i manje održiv.

Postoji i još jedna istina: ako velike sile napuste čak i privid pravila i vrijednosti zarad neometanog ostvarivanja svojih interesa, dobici “transakcionog” pristupa postaće sve teže održivi. Hegemoni ne mogu beskonačno unovčavati svoje odnose. Saveznici će se diversificirati kako bi se zaštitili od neizvjesnosti. Povećavat će opcije kako bi obnovili suverenitet – suverenitet koji je nekada bio zasnovan na pravilima, a ubuduće će se sve više temeljiti na sposobnosti da se izdrži pritisak. Ovo je klasično upravljanje rizikom – i ono ima cijenu. Ali trošak strateške autonomije, odnosno suvereniteta, može se dijeliti. Zajednička ulaganja u otpornost jeftinija su nego da svako gradi vlastitu tvrđavu. Zajednički standardi smanjuju fragmentaciju. Komplementarnost donosi dobit svima.

Za srednje sile, poput Kanade, pitanje nije da li se prilagoditi novoj stvarnosti – to moramo. Pitanje je da li ćemo se prilagoditi tako što ćemo samo graditi više zidove, ili ćemo učiniti nešto ambicioznije. Kanađani znaju da stare, ugodne pretpostavke – da nam geografija i savezništva automatski garantuju prosperitet i sigurnost – više ne važe. Naš novi pristup zasniva se na onome što je Alexander Stubb nazvao realizmom zasnovanim na vrijednostima – ili, drugačije rečeno, želimo biti principijelni i pragmatični. Principijelni u posvećenosti temeljnim vrijednostima: suverenitetu i teritorijalnom integritetu, zabrani upotrebe sile osim u skladu s Poveljom UN-a i poštivanju ljudskih prava. Pragmatični u priznanju da je napredak često postepen, da se interesi razlikuju i da svi partneri neće dijeliti naše vrijednosti. Zato djelujemo široko, strateški i otvorenih očiju. Aktivno se suočavamo sa svijetom kakav jeste, a ne čekamo svijet kakav bismo željeli. Više se ne oslanjamo samo na snagu naših vrijednosti, već i na vrijednost naše snage. Tu snagu gradimo kod kuće.

Otkad je moja vlada preuzela dužnost, smanjili smo poreze na dohodak, kapitalnu dobit i poslovna ulaganja. Uklonili smo sve savezne barijere za međuprovincijsku trgovinu. Ubrzano realizujemo investicije vrijedne bilion dolara u energiju, vještačku inteligenciju, kritične minerale i nove trgovinske koridore. Do kraja ove decenije udvostručit ćemo izdvajanja za odbranu, na način koji jača domaću industriju. Istovremeno se brzo diversificiramo u inostranstvu. Postigli smo sveobuhvatno strateško partnerstvo s EU, uključujući pristupanje evropskim aranžmanima za zajedničku nabavku odbrane (SAFE). U šest mjeseci potpisali smo 12 trgovinskih i sigurnosnih sporazuma na četiri kontinenta. Nedavno smo zaključili nova strateška partnerstva s Kinom i Katarom. Pregovaramo o sporazumima o slobodnoj trgovini s Indijom, ASEAN-om, Tajlandom, Filipinima i Mercosurom. Također primjenjujemo tzv. varijabilnu geometriju – različite koalicije za različita pitanja, zasnovane na zajedničkim interesima i vrijednostima.

Srednje sile moraju djelovati zajedno, jer ako nismo za stolom – mi smo na meniju. Velike sile si trenutno mogu priuštiti da djeluju same. Srednje sile ne mogu. Kada pregovaramo bilateralno s hegemonima, pregovaramo iz slabosti. To nije suverenitet – to je njegova predstava. Zato moramo prestati pretvarati se, jasno imenovati stvarnost, graditi snagu kod kuće i djelovati zajedno. Stari poredak se neće vratiti. Ne treba ga oplakivati. Nostalgija nije strategija. Ali iz ovog loma možemo izgraditi nešto bolje, snažnije i pravednije. To je zadatak srednjih sila – i to je put koji Kanada bira, otvoreno i samouvjereno. I to je put otvoren svima koji žele da nam se pridruže.