Komentar Sabahudina Topalbećirovića: Smjena generacija Zmajevima donijela novu energiju

Fudbalski Zmajevi su u Zenici ostvarili veliku pobjedu protiv Rumunije, ali u duelu s Austrijom nisu uspjeli direktno izboriti plasman na Svjetsko prvenstvo. Šansu i dalje imaju u polufinalu baraža s Velsom, a uz malo sreće, nakon toga i u finalu s Italijom ili Sjevernom Irskom. Kako su predstavili svoju domovinu i ostavili srce na terenu te zašto su oni uzori našoj djeci, u nedjeljnom komentaru – Sabahudin Topalbećirević.

Nakon utakmice u Beču i remija 1-1, iskreno, nismo sretni, tužni jesmo, ali nikako razočarani. Realno, ova reprezentacija je tek sada počela da ulijeva povjerenje koje odavno želimo. Napokon se dešava prava smjena generacija. Godinama su kroz tim defilovali igrači, a nikada nismo imali ovakvu koncentraciju mladosti i talenta. Problem je što ti momci još nisu ni tri utakmice spojili zajedno, a selektor tek upoznaje njihove mogućnosti. Ispada da imamo mnogo više potencijala nego što smo i sami vjerovali.

Navijači jedan od najvažnijih faktora uspjeha

Sumnje u Barbareza traju od samog dolaska, ali i on i njegov sručni štab sastavljen od bivših saigrača iz mjeseca u mjesec rade sve bolje i bolje. Zajedno rastu, zajedno vjeruju jedni drugima. Naravno da igra nije mogla odmah biti niti sjajna niti bajna, ali pobjeda u Bukureštu otvorila je vrata optimizmu, uprkos tenzijama na relaciji Nogometni savez-navijači. Jer sve što se dešava oko Saveza vrlo brzo se prelije na igrače i stručni štab, htjeli mi to priznati ili ne.

Savez je krov, a reprezentacija je dio tog krova, baš kao i Premijer liga i sve ostalo. Gdje god nešto ne štima, negdje mora da pukne. A kada se dirne u navijače reprezentacije, to je granica preko koje se više ne može. Navijači su jedan od najvažnijih faktora uspjeha naše selekcije i u Beču su to ponovo pokazali. Nakon nesretnog i bolnog remija ostali su dostojanstveni.

Austrijska štampa s oduševljenjem piše da na tom stadionu nikada nije bilo više gostujućih navijača i da su na kraju uz suze smogli snage da aplaudiraju Austrijancima. To je slika Bosne i Hercegovine. Ali isto tako svi u Savezu i oko Saveza moraju da shvate: povjerenje se ne vraća saopštenjima i slikama, nego poštenim radom. Svako muljanje, svaka zakulisana igra i svaki privatni interes na kraju se vrati kroz rezultat. To ne ide nikome u prilog – ni igračima, ni selektoru, ni navijačima. Samo čist i pošten rad može ovu priču vratiti tamo gdje treba.

Mladi talenti preuzimaju odgovornost

Vratimo se našem timu. Vraća se kult reprezentacije koji je godinama padao. Na djelu je ekipa sastavljena od nekoliko iskusnih igrača koje predvodi kapitan Edin Džeko i sedam-osam izuzetno nadarenih momaka pred kojima je najmanje jedna decenija igranja u nacionalnom dresu.

Njihova želja da uspiju, san da obuku dres države u kojoj su im roditelji rođeni, iako su oni mahom rođeni vani, nevjerovatna je. Suze nakon utakmica u Beču, ali one iskrene, bez foliranja, pokazuju koliko im je stalo – ne samo do svojih karijera, nego do uspjeha Bosne i Hercegovine. Ja im vjerujem. I to govorim kao neko ko je prenosio prvu zvaničnu utakmicu naše reprezentacije i prati je do danas.

Protiv Velsa imamo dobra iskustva. Selektor Barbarez im je dao gol u Cardiffu u onoj čuvenoj utakmici 2003. godine, ali i kasnije taj Vels nas nikada nije pobijedio. Zato vjerujem da i sada možemo napraviti rezultat koji će nas dovesti do Italije ili Sjeverne Irske na našem terenu.

Šta nam ostaje? Opet nada, opet želja i vjera da možemo. Bez toga ne treba ni izlaziti na teren. Istina je, izgubili smo pet baraža i još dvije velike utakmice – onu protiv Francuske i sada protiv Austrije. Ali ako svi budu zdravi i spremni, bit će to ekipa koju niko neće lako savladiti.

Ako nas pogleda malo i sreća, nije nerealno da mart bude mjesec velikog slavlja za naš nacionalni tim. Mijenjamo u hodu i navike i odnos prema reprezentacija. Malo-pomalo, dobijamo izuzetno nadarenu generaciju za sljedeći period.

Zmajevi spremni za veliki izazov

Volio bih da se na Svjetskom prvenstvu oprosti kapiten Džeko, momak bez mrlje u karijeri i privatnom životu, istinska legenda svjetskog fudbala. Volio bih i zbog Barbareza, Spahića, Milenkovića, Papca, Hasagića, Bajramovića, jer je to Bosna i Hercegovina u pravom smislu te riječi.

A najviše je zbog ove naše države, koja prima udarce sa svih strana, ali nikada ne odustaje. Zato bi bilo lijepo da jednom u martu zadamo nokaut svima i sebi dokažemo da možemo. I onima koji ne vjeruju i vjeruju i kažemo: Pravac Amerika, Kanada ili Meksiko. Nama je svejedno. Jer i čuveni stadion Azteka i bilo koji drugi stadion vrlo brzo bi vidjeli šta znači biti navijač Bosne i Hercegovine.

Do marta svi zajedno, složno da se konačno radujemo, jer zaslužili smo.