Ekonomija BiH u periodu 1995-2025. – Između impresivnog izvoza i masovnog odlaska ljudi

Do početka rata u Ukrajini, Bosna i Hercegovina je bila ratom najrazorenija ekonomija na evropskom tlu od završetka Drugog svjetskog rata. Procjene ukupnog iznosa međunarodne finansijske i materijalne pomoći, prezentirane u studiji Fonda otvoreno društvo BiH krajem 2001, kretale su se od 25 do 30 milijardi američkih dolara (u USD iz 2000). U ovom periodu izgubljeni BDP BiH iznosio je preko 30 milijardi američkih dolara, u vrijednostima dolara iz 1996.

Najveći ekonomski gubitak BiH, međutim, bio je izgubljeni ljudski kapital, reprezentovan brojem ubijenih i brojem civilnih i vojnih žrtava (invalida) rata. Ova vrsta ekonomskih gubitaka u BiH tokom 1992-95. bila je približno trostruko veća od zbirnog gubitka svih ostalih zemalja nastalih raspadom bivše SFRJ.

Polazna pozicija za tranziciju bosanskohercegovačke ekonomije je, stoga, bila ubjedljivo najteža u poređenju sa ostalim zemljama nastalim raspadom SFRJ, kao i u poređenju sa bilo kojom drugom zemljom u tranziciji. Navedeni gubici se ne odnose samo na prošlost već imaju svoje neposredne velike reperkusije na fiskalne kapacitete ovih zemalja za vođenje ekonomske politike i politike socijalne zaštite i u sadašnjosti, a imat će i u sljedećoj deceniji.

U prvoj deceniji tekućeg vijeka bosanskohercegovačka ekonomija je rasla po dvostruko većoj stopi u odnosu na prosječnu stopu rasta u svijetu, mjerenu u stalnim međunarodnim dolarima iz 2021, po paritetu kupovne moći i po stanovniku. BiH je, zajedno sa Srbijom i Albanijom, u prvih deset godina ovog vijeka bila u grupi 25% najbrže rastućih zemalja u svijetu. U drugoj deceniji ovog vijeka, BiH je po prosječnoj stopi rasta bila 33 u svijetu.

Međutim, stope ekonomskog rasta ostvarene su uz velike razlike u ukupno upotrijebljenom kapitalu. Bosanskohercegovačka ekonomija je navedene rezultate ostvarila sa najnižim neto uvozom kapitala u regionu. Prema posljednjim dostupnim podacima (za 2024), neto uvoz kapitala, mjeren međunarodnom neto investicionom pozicijom u procentima BDP, u Crnu Goru bio je petorostruko, u Srbiju trostruko, u Albaniju približno trostruko, a u Sjevernu Makedoniju 2,5 puta veći u odnosu na kumulativni neto-uvoz kapitala u BiH. Javni dugovi po stanovniku Slovenije i Hrvatske u posljednje dvije godine (2023-24) veći su nego u BiH za 8,8 odnosno 5,2 puta respektivno, dok je razlika u BDP po stanovniku znatno manja – 3,8 odnosno 2,5 puta respektivno. Srbija i Crna Gora su 2023-24. ostvarile približno 50% više BDP-a po stanovniku u odnosu na BiH, dok su javni dugovi po stanovniku ovih dviju susjednih zemalja u istom periodu bili za 150% odnosno 265% (respektivno) veći u poređenju sa BiH, iako ove dvije zemlje u svojim budžetima u posljednjih trideset godina nisu imale stavki socijalnih transfera za civilne i vojne žrtve rata.

U posljednjih petnaest godina bosanskohercegovački izvoznici su ostvarili vrlo dobre rezultate u vanjskotrgovinskoj razmjeni sa nekoliko zemalja Zapadne Evrope, kao i u trgovini sa susjednim zemljama (Austija, Njemačka, Slovenija, Hrvatska i Crna Gora). Ovaj rast izvoznih sposobnosti reflektuje i razmjerno visoko pozicioniranje BiH u globalnom rangiranju Univerziteta u Harvardu po Indeksu ekonomske kompleksnosti. U periodu 2000-2023, BiH je po ovom indeksu napredovala sa 62. na 39. mjesto od ukupno rangiranih 145 zemalja. Rangovi susjednih zemalja, Hrvatske i Srbije, prema posljednjem rangiranju (za 2023) bili su 32 i 40 respektivno. Zajedno sa Slovenijom, Hrvatska, BiH i Srbija nalaze se u vodećih 30% zemalja u svijetu po ekonomskoj kompleksnosti, mjerenoj brojem, tehnološkom kompleksnošću i vrijednošću proizvoda koje jedna zemlja izvozi u odnosu na njenu veličinu.

Druga strana bosanskohercegovačke ekonomije i društva u cjelini je, tri decenije nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog ugovora, nažalost, znatno lošija od prethodno navedenih dobrih ili vrlo dobrih rezultata. Prema posljednjim dostupnim podacima Svjetske banke, broj stanovnika u BiH je u periodu 2004-2024. smanjen za 900 hiljada, odnosno za približno 22%. Premda iseljavanje stanovništva nije specifičnost BiH već i susjednih zemalja, Hrvatske i Srbije, kao i baltičkih zemalja nakon njihovog prijema u EU (broj stanovnika u Latviji i Litvaniji smanjen je za 17% odnosno 15% respektivno u dvije decenije nakon ulaska u EU), intenzitet iseljavanja stanovništva mlađe i srednje životne dobi iz BiH u, primarno, zemlje EU i posebno u posljednjoj deceniji, značajno umanjuje srednjoročne, a posebno dugoročne razvojne perspektive BiH, posebno u kontekstu činjenice da BiH ne raspolaže izdašnim finansijskim sredstvima koje EU odobrava svojim članicama, posebno manje razvijenim članicama, na koncesionoj osnovi i u obliku grantova.

Premda su ekonomski razlozi značajan faktor iseljavanja stanovništva iz BiH, konstantni politički pritisak i političke spekulacije u naraslim geopolitičkim tenzijama, čije se silnice značajno prelamaju u i na BiH, neposredno utječu na rast tenzija i strahova iz prošlosti, vezanih za period prije i neposredno poslije potpisivanja Dejtonskog sporazuma. Kontinuirani pritisak i pozivanje na pravo na referendum o otcjepljenju izravno utječu na intenziviranje političkih napetosti i institucionalnu nestabilnost BiH, a također i gubitak finansijskih izvora iz kojih bi se, barem jednim dijelom, mogli finansirati razvojno orijentisani projekti vezani za “zelenu tranziciju” i digitalizaciju.

U prethodne tri decenije su, kako u BiH tako i u ostalim zemljama bivše Jugoslavije, formirane ekonomske elite, uporedo sa politički najutjecajnijim strankama (političkim elitama). Jedan dio osoba koje pripadaju ekonomskim elitama svoj “elitizam” su prevashodno izgradile na političkim vezama sa političkim strukturama. Dijelovi ekonomskih elita u svim našim etničkim zajednicama koje su svoju reputaciju izgradile na međunarodnim tržištima i, dijelom, na domaćim tržištima, uglavnom ne duguju svoje uspjehe političkim konekcijama. Geopolitička i geoekonomska rekonfiguracija svijeta, a posebno negativni trendovi u još uvijek najvećoj ekonomiji svijeta – SAD-u, kao i u sve neodlučnijoj EU, jednim dijelom daju osnove za korištenje “argumenta” o nužno potrebnom involviranju osoba iz svijeta biznisa u politiku i njeno (pre)oblikovanje u svrhu daljnje koncentracije ekonomske i političke moći. U ovakvom okruženju postoji realna opasnost po BiH da se de facto podijeljeno društvo u novom međunarodnom okruženju podijeli i de jure. Ekonomske reperkusije ovakvog razvoja događaja gotovo da nije potrebno ni eksplicirati.

(Autor je dopisni član ANUBiH)