Na Zlatinom grobu

Možda psihologija prepoznaje mentalne regije u kojima misao struji i zuji kad i kako hoće. Pa se pojave slike i memorijalne crtice, a mi imamo običaj reći: “Ne znam otkud, ali palo mi na pamet.”

Nije to ono kad imamo običaj reći: “Evo baš maloprije, ili evo baš neko vrijeme stalno mislim na tebe.” To su kontrolirane misli čiji smo mi gospodari. A za ove druge, rekoh, ne znam tačno, ali slutim.

Već sam opisivao svoje druženje sa devedesetdevetogodišnjom susjedom Laurom. Ako se dnevno ne vidimo, onda se bar čujemo telefonom. I… evo šta me navelo da se bavim mislima.

Kad god dođem do ulaza i stisnem zvono na prezimenu Struger (Laura), odjednom evo lika moje majke Zlate. Otkud, zašto? Mislim da sam otkrio razlog. Zlata je umrla prije punih 40 godina, a da je živjela, još uvijek bi bila mlađa od Laure. I sad bi mogla zajedno sa mnom u fino Laurino društvo, mogla bi kao što je toliko puta ooo, gdje sve ne sa mnom išla. Kad sam bio dijete, ona je mene vodila, a kad sam postao zreo čovjek, ja sam nju. I sto posto znam, slično uzbuđenje i radost smo dijelili.

Znala me je odbiti: “Nije to za tebe, šta ćeš ti tamo?”, kad bi krenula u posjetu nekoj svojoj prijateljici.

Znao sam i ja nju, nekad i malo grublje: “Joj, mama, tamo će biti samo moja raja, šta ćeš ti s nama?” Ili: “Imam intervju s tim i tim, tebi će biti možda dosadno.” E, tu sam malo otvorio mogućnost za koju se ona odmah uhvatila: “Ne brini ti ništa, ja ću mirno sjediti i samo slušati.”

I bogami, znala je sa mnom otići na kakav moj novinarski zadatak.

Lauri sam povjerio da se Zlata uvijek pred njenim ulazom pojavljuje i kao da mi kaže: “Eto i mene.”

A Laura, puna dobrote i blagosti kaže: “E, Toni, ne trebaš mi ni govoriti, ali ja znam da je tebe tvoja majka jako voljela.”

Ne govori napamet. Pročitala je neke moje priče o Zlati prevedene na slovenački.

E, pa dobro, sad kad sam već kod majke Zlate, evo još malo građe za prije četrdeset godina fizički završenu priču “moj život sa Zlatom”.

Nisam bio na groblju u Sultanovićima u Bugojnu, pa bogami prošle su tri ili četiri godine. Tamo u grobnici, u prvom redu do ograde leži moja majka. Grob je, zahvaljujući nekim dobrim dušama očuvan, a Dunja, moja stara prijateljica, često mi pošalje fotku groba na kojem je uvijek i cvijet i svijeća.

S Dunjom sam krenuo i ovoga puta, nekako uz Dan mrtvih (Svi sveti). Išli smo s kontrastrane tako da smo prošli dužinom cijelog groblja. Dok smo stigli do Zlate, trebalo nam je malo vremena, jer Dunja je pravi vodič za groblje. “Vidiš, ovo su Pavlovići, sjećaš se… iz Iskre, ovdje je moja baka, a ovdje je njen sin…”

“Kako ti to sve znaš, Dunja?”

“Pa, Toni, ja sam kao djevojčica svakog dana sa bakom dolazila na grob njenog sina. I onda sam zapamtila…”

Bio je februarski, snježan dan kad smo ispraćali Zlatu. Komšija Branko, rukometaš, čovjek ko gora, posudio mi svoju bundu, bila mi velika kao da sam obukao šator na sebe, a dobro mi došla da se u nju skrijem i da bol svoju koliko-toliko neopaženo bolujem. Došle dvije tetke i ujak iz Zagreba, bilo mojih bugojanskih prijatelja, bila i dva svećenika. I sve je išlo po protokolu i običajima, a kad je došao kraj obreda, moj ujak Stjepan, pokoj i njegovoj duši, stao pred Zlatin grob i održao govor. Spontan, emotivan. Nazvao je lavicom koja je ostavila iza sebe zdrave, mlade laviće, to smo kao ja i moji sestra i brat. I samo tog dijela njegovog govora se sjećam.

E, pa sad sam na istom mjestu, zajedno s Dunjom.

“E, Zlato, Zlato, vrijeme leti, nisam ti dugo dolazio, a sad kad sam ovdje, hoću ti reći da sam i ljut pomalo na tebe. Što se nisi čuvala? Što si se uništavala?…”

“Toni, nemoj ružiti majku, reci joj nešto lijepo, majka je majka…”, prekinula me Dunja.

“Vidiš ti ove Dunje, prekida me…, a ne zna da smo ti i ja navikli i da jedno drugo ružimo u životu. A ružili smo se ne zato što se ne volimo, znaš i ti, a znam i ja koliko smo se voljeli… nego, brinuli jedno o drugome. Ti mene spašavala od stranputica, na kojima sam se znao naći, a i ja sam tebe, ti znaš dobro kada, kako i zašto? Zlato moja, draga Zlato, znam ja i siguran sam da ti meni ne zamjeraš što me ne bi tako dugo kod tebe. Nisam ti puno drugačiji ni za života bio. Koliko si samo puta znala reći: Pa, Toni, sjedi malo, zapali jednu sa mnom, zaželjela sam da te gledam. Pričaj mi šta ima novo…”

“Ma, nema ništa zanimljivo, mama, bio ovdje, bio ondje, bio s ovim bio s onim…”, raportirao bih brzo, skočio, zagrlio i poljubio majku i…

“Mama, moram ići, čeka me…”

“Eto, vidiš, tebi svako važniji od majke, a ja te bolan poželjela.”

Pa sam odlazio trčeći, a ona mi uvijek osmijeh i lijepu riječ na kraju darivala:

“Znaš to dobro, Toni, da tebi tvoja majka želi da ti svi putevi cvijećem zasuti budu… Al’ čuvaj mi se, sine. Nemoj…”

I onda bi mi nabrajala opasnosti koje na mladog čovjeka, pogotovo ovakvog kakav sam ja, razigranog, pomalo naivnog… čekaju na ulici i među svijetom kojem sam hrlio.

Zapalio sam svijeću na majčinom grobu.

Javile su se misli, ovoga puta kontrolisane i namjerno dozvane.

Njena špicasta bradica, kratka kosa kroz koju energično provlači češalj, crveni karmin koji precizno nanosi na usne i… fol koji mi uvijek proda: “Hodi malo vamo, da vidim šta ti je to na nosu.” Ja dođem, a ona hop, pritisne svoje usne na moje lice. Da ostane karmin. Ona se smije, a ja se ko ljutim.

I slika rastanka. Definitivnog, zauvijek. Ležala je u mojoj sobi, mrtva, cijelu noć. Ujutro su došli da je odnesu. Otišao sam do stola na kojem je bilo njeno mrtvo lice. Blijedo, spokojno. Odlučio sam da je poljubim. Čelo je bilo hladno, dohvatio sam ga usnama i rekao: “Zbogom, Zlato.”

Tako je to bilo tada, prije punih četrdeset godina.

A vidi mi Zlate, najmanje jednom kad idem Lauri u posjetu, evo je opet sa mnom.