Retko se udžbenici mogu nazvati knjigom, ali upravo se to desilo sa radom Snežane Lazarević i Jelene Lukić Nikolić u izdanju Univerziteta za sport i zdravlje pod naslovom Timovi i timski rad. Iako sam mislio da ću samo promovirati udžbenik, izašao sam osvježen idejama koje su mi oduvijek bile bliske. Vjerovatno i ja, kao i većina, to primjećujem nedostaje nam timski rad, tako da je knjiga na mene ostavila snažan utisak. Čini se da ljudi misle da je lakše sve uraditi sam, a to je jednostavno neodrživo, jer koliko god da ste sposobni, nećete postići rezultate na duge staze.
Ne znam zašto stalno pričamo o nečemu što je logično i dokazano. Očigledno je da ljudi imaju tendenciju da rade sami, ali nakon toliko vekova zajedničkog života, teško je shvatiti zašto ljudska bića imaju toliko problema da rade u timu. Sada već dobro poznata priča, nastala u fabrici Ford, kada su zahvaljujući organizovanosti ljudi u timovima razvili čuveni “T-model”, ali i otklonili mnoge probleme koje pojedinci nisu mogli.
A porodica je tim
Pošto se prvenstveno bavim sportskom medicinom, jasno mi je da u sportu nema uspjeha bez tima. Ovo se često naziva “timom iza tima” (tim za timom). Svakako, najbolji primjer je Novak Đokovićkoji je po peti put najbolji sportista svijeta i koji, iako dolazi iz tipičnog individualnog sporta, ne zaboravlja da se zahvali svom timu i porodici.
Da i porodica je tim, ali samo ako to svi razumiju, a danas se dešava da porodica ne funkcioniše na tim zajedničkim osnovama. Možda opet mogu da se poslužim primerom jedne sportske porodice, porodice Topić, gde je Angelina krenula stopama svoje majke Biljane i oca Dragutina i postala svetska prvakinja. Čini se da kod nas svaki uspjeh u sportu dolazi od tima koji se zove porodica, valjda zato što kod nas van porodice timovi ne funkcionišu dobro.
Zašto timski rad ne uspe
Dobro je znati, pišu autori, da svako može biti član tima, bez obzira na obrazovanje, poziciju, radno mjesto, iskustvo, ali samo pod jednim uslovom – prihvatiti timski rad, odnosno zajednički napor grupe za postizanje zajedničkog cilja. ili izvršite zadatak na efikasan način.
I tu, pred kraj knjige, nalazim riječ zabušavanje, za koju sam mislio da je kolokvijalni izraz, koja objašnjava zašto timski rad ne funkcionira. Prema autorima, odugovlačenje je sklonost pojedinca da uloži manje truda i truda u timski rad od truda i truda koje bi uložio kao pojedinac. Po raznim šalama, mi smo tu prvaci. Osim odugovlačenja, timski rad se kvari kao rezultat nedostatak poverenjastrah od sukoba, nedostatak posvećenosti, izbjegavanje odgovornosti i nezainteresovanost za rezultate.
Konačno, kada nema uspjeha u timu – nastaje stres. Iako stres većina doživljava kao negativan a priori, on utječe na adaptaciju organizma i pozitivan je sve dok potiče članove tima da budu bolji i da rade više. Međutim, kada se stres povećava i premašuje mogućnosti pojedinca ili tima – on postaje negativan. I tada se javljaju sve pojave o kojima govorimo, a koje se tiču sagorevanja, osjećaja iscrpljenosti, cinizma i psihičke odsutnosti.
Roboti i ljudi u istom timu
Na kraju se spominju roboti koji su u digitalnom dobu postaju dio timova zajedno sa ljudima. Nisam siguran da li će nam se svideti ti timovi, ali uvek postoji mogućnost da se sukobimo, kao u pesmi benda Ljubičice: “Jedva čekam rat ljudi protiv mašina”.
Do tog digitalnog doba, svima ostaje da pokušaju da se pronađu u timskom radu i tako sami otkriju šta mogu kada rade zajedno sa drugima. Ko ne proba gubi mnogo, ali zato uvek može da pročita knjigu Tim i timski rad i shvatiti gdje su pogriješili.
Činjenica je da nikada ne možemo učiniti ono što tim može sam. I na kraju, to je ono što odlikuje uspješne porodice, kompanije, društva i civilizacije.
