Moralna osveta Nihada Uka

Nismo ovdje zbog politike, ovdje smo zbog života! Ova poruka, s transparenta koji su mladi Sarajeva nosili u subotu, na sedmom protestu nakon teške tramvajske nesreće 12. februara, slika je i prilika našeg društva. I to ne zato što se politika uvukla u svaku poru života, već zato što politika – bez trunke srama – otima živote i dalje ne hajući za njih, preokupirana sobom i ciljevima skovanim u najužim kabinetskim krugovima za koje se već odavno ne može reći da su željni moći, već su sušta moć, svjetlosnim godinama udaljena od onih na čijim životima je sagrađena. Upravo zato je ostavka sarajevskog kantonalnog premijera Nihada Uka važan čin, duboko moralan potez, koji su sarajevski studenti i srednjoškolci dočekali aplauzom, a njegove kolege političari kao elementarnu nepogodu, koja prijeti da svi partijski modeli iskoče iz šina. Preuzeo je odgovornost! U Bosni i Hercegovini se to ne radi. Pokazao je da mu je stalo do mladih ljudi! Partijaši ovdje decenijama opstaju puneći autobuse onima što glasaju nogama. Čuo je zahtjev protestanata! Politika je na Balkanu nijema na javnost.

Sarajevska jedinica, koja je iskočila iz šina i ubila Erdoana Morankića, mladog umjetnika iz Brčkog, a srednjoškolku Ellu Jovanović teško unesrećila, nije najveća poratna tragedija. Čak nije ni jedina čiji vinovnici stanuju u upravljačkim strukturama javnog gradskog saobraćaja: u tramvaju je, prije ravno 18 godina, na pravdi Boga ubijen Denis Mrnjavac, 16-godišnji srednjoškolac, koji je naočigled sugrađana pretučen i izboden nožem. Još tada je bilo jasno da je nešto duboko trulo u sistemu, onom koji ljude nepogrešivo dijeli na njihove i naše: njihovi su nedodirljivi, svi ostali imaju sreću ako su živi i ako ne puca.

Njihovi su već tada uživali sve privilegije i s partijskim knjižicama mogli sve, nisu im trebale ni škole ni diplome, dovoljno je bilo da (nacionalnog) vođu brane i njemu se dokazuju, da u njegovo ime siju strah i padaju ničice pred njegovim odlukama. Svi ostali su kolaterala, statističke greške koje će od tragedije do tragedije svoju želju za pravdom, transparentnošću, reformama, boljem i sigurnijem saobraćaju, respektabilnijem obrazovanju, dostojanstvenom životu, potražiti na ulici i biti izignorirani, jer sistem tobože ima prečih poslova – država je u pitanju, jedni bi da je podijele, drugi je ne daju – a odgovornost je kategorija o kojoj odlučuju vlasnici naroda. Upravo je to svojom gestom promijenio Uk. I pokazao da može drugačije.

“Povlačenjem Vlade i mojom ostavkom ostavljamo prostor za potpunu, objektivnu istragu”, kazao je premijer, bukvalno se pravdajući kolegama ministrima koje je – kaže – obavijestio prije objave ostavke, još se zaklinjući da “nije razgovarao ni s kim iz SDA”. Uk je – da paradoks bude kompletan – napadnut iz SDP-a, čiji se ministar saobraćaja u KS-u Adnan Šteta hvali onim što je učinjeno u “njegovom mandatu” – rekonstruirana pruga, nabavljeni novi tramvaji, povezana Hrasnica s Ilidžom… Što nije sporno, sporan je sistem u kojem odgovornost ne postoji i u kojem drogirani vozač upravlja tramvajem! Taj je vozač priča o našim javnim preduzećima, koja od Daytona nisu javna već partijska, njihove uprave nisu u službi građana već lidera i vrhuške, konkursi za menadžment su pro forma, jer vlada sistem podobnih, a ne sposobnih, onih čije karijere zavise od partije i kojima partijske ćelije daju prilike za bogaćenje, a s obzirom na to da nerijetko posežu za nezakonitim metodama, tajnim ugovorima, namještanjem tendera i sličnim dosjetkama vladara – mahom uspijevaju izbjeći zatvorske ćelije. Kada i zaglave u njima, partija im – u znak zahvalnosti – pravi karijere žrtava, sve čekajući da se vrate i opet zajašu po narodu.

Zato je Nihad Uk problem: Sarajlija, dobar đak, pristojan, pravnik sa magisterijem na Katedri za međunarodno javno pravo, u Našoj stranci posvećen poboljšanju položaja mladih, njihovom zapošljavanju, stipendiranju, političku karijeru gradio od općine, preko Gradskog vijeća, da bi u 33. godini postao najmlađi premijer. To što je vodio Vladu KS-a principijelno, prvi je Šteta volio zloupotrijebiti, jer Uk – za razliku od njega – u radu Vlade nije koristio ni ja, ni mi, poštujući koalicijski dogovor trojke i beskompromisno podržavajući projekte od interesa za sve, čak ostajući dužan podatke iz tendera i cijene koje je sam Šteta krio, pravdajući se Kinezima koji su dobili posao. I nikad nije pristao da se – zarad kojeg političkog boda – dodvori SDA, ulažući u (svoju) budućnost. Sad smo u apsurdnoj situaciji – trojku, tobože, brani SDP, a lider SDA gdje god može hvali se obećanom koalicijom nakon oktobarskih izbora upravo sa SDP-om?! Pravi problem nije Nihad Uk, on je dio rješenja: svojom ostavkom pokazao je da vlast mora naučiti da čuje i glas javnosti. Šta god o toj javnosti mislile partijske vođe.

Naročito one koje je zloupotrebljavaju, koje na Ukovoj moralnoj gesti i na tramvajskoj nesreći nastoje sagraditi svoju političku budućnost, u kojoj će biti neprikosnoven upravo onaj sistem protiv kojeg su ustali sarajevski đaci i studenti. Razumiju to Zeničani, razumiju i Tuzlaci, posebno razumiju Brčaci, čiji je sugrađanin Erdoan Morankić izgubio život. Protestanti u Sarajevu i svi koji ih podržavaju nisu na ulici zato što žele veliki comeback Bakira Izetbegovića, već upravo zato što žele život u kome velike vođe neće odlučivati o tome u kojoj će ulici biti popravljen vodovod i kanalizacija, kome će pripasti tenderi i ko će biti direktori javnih preduzeća. Ustali su protiv sistema koji je toliko pustio korijenje da su mu neophodne ozbiljne i temeljite reforme. Jasno je i njima da te reforme ovdašnji političari ne mogu isporučiti bez evropskog puta, a još jasnije koliko je velikim vođama stalo do Evrope. Koliko i do svih onih bez partijskih knjižica. I naših života.