Sindrom iritabilnog muškarca – stvarna bolest,  marketinški clickbait ili obično prenemaganje?

U medicini ponekad postoje granice koje su tanje i labilnije čak i od razine testosterona u osamdesetogodišnjaka. To su one situacije u kojima s jedne strane stoji stvarno patološko stanje, a s druge strane se šarmantno smiješi primamljivo zapakirano tržište lijekova. Upravo po toj crti pleše sindrom iritabilnog muškarca (Irritable Male Syndrome – IMS): termin koji čas glumi realnu dijagnozu, čas služi kao alibi za toksični maskulinizam, a najčešće radi kao pogonsko gorivo za vrlo profitabilnu prodaju hormonskih nadomjestaka.

Od ovnova do prodajnih polica

Povijest IMS-a ne počinje u humanoj endokrinologiji, nego na pašnjacima. Biolog Gerald Lincoln 2002. godine opisao je „fenomen iritabilnih mužjaka“ promatrajući ovnove poludivlje škotske sorte Soay:nakon završetka sezone parenja, dio mužjaka postaje izrazito nervozniji, povučeniji i skloniji iracionalnim ispadima agresije, što se povezuje s naglim padom razine testosterona nakon visokih vrijednosti tijekom sezone – interesantna pojava kod koje je mužjačka agresija posljedica niskih, a ne visokih razina tog tipično„muškog hormona“.

I sve bi to bilo u redu da je ostalo na razini zoologije. No, problem je nastaokad se zoološko promatranje ovnova nekritički preselilo u ljudsku svakodnevicu. Ono što je kod ovnova prirodni hormonski automatizam ciklički vezan uz godišnja doba i gestacijske sezone ženki, kod ljudi je postala kaotična mješavina biokemije, fiziologije, psihologije, kulture – i, naravno, marketinga.

Liječnik Jed Diamond popularizirao je i „humanizirao“ pojam iritabilnog mužjaka, pretvarajući ga u svojevrsnu mušku verziju PMS-a, ali s jednom bitnom razlikom: dok je „ženski PMS“ vezan uz mjesečne cikličke promjene razine estrogena i progesterona, muški IMS se predstavlja kao trajno stanje „hormonalnog propadanja“ zbog varijacija razine testosterona u srednjoj i kasnoj životnoj dobi. U toj verziji priče testosteron je kriv i kad ga ima premalo i kad ga ima previše, a ponekad i kad postoji samo kao koncept.

Biokemijski koktel

Testosteron se u popularnim tekstovima redovito ističe kao glavni, a nerijetko i jedini krivac za pojavu „živčanih starijih mužjaka“ ljudskog roda. U stvarnosti, etiološka slika iritabilnosti je daleko složenija: u pozadini onoga što se voli nazvati IMS-om sudaraju se i hormoni i fiziološke osovine između endokrinih i neuroloških struktura, (loše) životne navike i kronični stres.

Povrh svega, fluktuacije testosterona nisu samo vezane uz godine kada opažamo mušku menopauzu: promjene razine tog hormona su i dnevne – vrhunac je ujutro, a značajan pad se događa kako se ide prema večeri – što bi u naivnoj interpretaciji značilo da bi IMSmorao uredno dolaziti svaku večer, kao TV Dnevnik.

Testosteron doista korelira s energijom, libidom, sastavom tijela i općim tonusom muškaraca srednje/starije dobi, ali vrlo rijetko djeluje posve samostalno.Ima tu i drugih suučesnika. Kortizol, hormon stresa, ulazi u izravnu biološku konkurenciju s testosteronom: dugotrajan stres i kronično povišen kortizol mogu potisnuti gonadalnu os (lanac hormonalnih feedbackova između hipotalamusa, hipofize, nadbubrega i spolnih žlijezda) i ostaviti čovjeka u stanju trajne napetosti: razdražljivost, nemir, loš san, loš apetit – što vodi u loše odluke s najlošijim posljedicama, radi kojih se razdražljivost i nemir još više pojačavaju. Jadni mi muškarci u raljama vlastitih hormona!

I kao da nam testosteron i ostala „živčana“ muška ekipa nisu dovoljan razlog za iritabilnost, svoje prste u svemu ima i hormon kojega se uobičajeno smatra „ženskim“: estrogen. On se stvara i kod muškaraca, ponajprije procesom aromatizacije u masnom tkivu. Zato se kod pretilosti i metaboličkog sindroma (trajno visok šećer i lipidi!) ravnoteža može pomaknuti: više aromataze, više estrogena, više „šuma“ u emocionalnoj regulaciji. Povišen estrogen – pojednostavljeno rečeno – dodatno pojačava učinke nedostatka testosterona. I eto još veće nevolje!

U tom kontekstu priča o testosteronu kao jedinom krivcu zvuči kao pokušaj izvođenja simfonijske orkestralne probe sviranjem jednom jedine tipke na klaviru.

„Disease mongering“ ili stvarna medicina?

U medicinskim krugovima već neko vrijeme raste nelagoda zbog farmakoindustrijskog i marketinškog fenomena poznatog kao disease mongering(„trgovanje bolešću“) – procesa u kojem se normalne životne faze (poput starenja) ili nespecifični simptomi (poput umora i pada motivacije) redefiniraju kao medicinski poremećaji, a sve to iz jednog vrlo prozaičnog i nemedicinskog razloga: kako bi se proširilo tržište za farmakološke testove, reklame, skupe nadomjeske i „dodatke prehrani“ i često posve nepotrebne terapije.

Vezano uz „sindrom iritabilnog muškarca“, u praksi se disease mongering očituje kao tipično „unovčavanje bolesti“: porast propisivanja testosterona tijekom zadnja dva desetljeća, nerijetko i bez uredno postavljene dijagnoze. Dio endokrinologa, među njima i David J. Handelsman, upozorava na opasnost da se svaki „loš tjedan“, bračna razmirica ili burnout na poslu prevede u hormonalni deficit – i zatim liječi hormonalnim gelom (ili čak injekcijama) umjesto da se stvar raščisti detaljnom dijagnostikom i promjenom na razini pravog uzroka.

Drugim riječima: kad se testosteron promatra kao čekić, sve počne nalikovati na čavao. A ponekad je u pitanju samo kronični manjak sna i kronični višak svega ostalog.

U kliničkom radu postoji još jedna zamka koja se uporno provlači ispod radara: razdražljivost i bijes kod muškaraca nerijetko su simptomi depresije, a ne vanjski znakovi „teške muške naravi“. Muška depresija se često ne prikazuje kroz klasičnu sliku tuge i pasivnog prepuštanja očaju, nego kroz cinizam, pretjerani rad, bijesne ispade (verbalne pa i fizičke), povlačenje u sebe ili u zlouporabu alkohola.

Ako se takav obrazac ponašanja proglasi „muškim PMS-om“ ili modernijim „iritabilnim sindromom“, rizik je dvostruk: trivijalizira se ozbiljan mentalni poremećaj, a istodobno se normalizira maligne obrasce ponašanja. Umjesto traženja uzroka u kroničnom stresu, deprivaciji sna, obiteljskim odnosima ili profesionalnom sagorijevanju, lakše je posegnuti za „Low T“ narativom: niskim razinama testosterona kao brzim objašnjenjem – i jednako brzim rješenjem.

Uostalom, treba biti iskren: realno niže razine testosterona u poznim godinama za sobom često povlače i pad libida, što dodatno psihički razbija macho-iluzije koje su u muškaraca redovit pratitelj patrijarhalno izgrađeneslike o samom sebi. Kad se tome pridruže i problemi s cirkulacijom zbog stanja krvnih žila u cijelom tijelu(pa i tamo dolje) i pojave se prvi jasni znaci erektilne disfunkcije, muškarci se suočavaju s višestrukim razlozima za depresiju: sve i da im se hoće, realno više – ne mogu.

Dijagnostički filtar irazbijanje mita

Smjernice udruge endokrinologa (Endocrine Society) su prilično jasne: testosteron se ne propisuje „po feelingu“, subjektivnom dojmu nervoze ili zato što je netko zaključio da je problem hormonalne naravi, ali bez prethodne provjere ostalih etioloških opcija.

Za jasno postavljenu dijagnozu muškog kasnoghipogonadizma (andropauzalne slabije aktivnosti spolnih žlijezda s posljedično niskim razinama testosterona) potrebno je dokazati postojanje kombinacije simptoma i laboratorijskih nalaza. Dvije rečenice koje kliničara najčešće spašavaju od dijagnostičkog promašaja su: „Simptomi nisu specifični“ i „Jedno mjerenje nije dijagnoza“.

Za brzu orijentaciju korisno je razdvojiti i jasno razlikovati tri često pomiješana pojma – prenapuhano popularni IMS, stvarni kasni hipogonadizam i depresiju (koja se kod muškaraca često maskira razdražljivošću).

Kod velikog broja muškaraca koji se „prepoznaju“ u IMS-u problem u pozadini nije endokrinološki deficit, nego kombinacija metaboličkog sindroma, debljine, minimalne tjelesne aktivnosti i kronične deprivacije sna. San je ključna faza u kojoj se organizam „resetira“ – bez dovoljno mraka i dovoljno sati teško da će i najbolja terapija popraviti raspoloženje.

Nismo ovce

Sindrom iritabilnog muškarca može biti zgodan termin za otvaranje razgovora o muškom zdravlju, ali je očajan kompas za liječenje. Koristan je kao podsjetnik da muškarci nisu emocionalno neprobojni strojevi, nego biokemijski sustavi podložni stresu, bolesti i starenju. A posve je kontraproduktivan kada se dijagnozom IMS-a „promaši ceo fudbal“ i njome počne opravdavati loša bully-narav i još gori karakter, pa je povrh svega i dodatno stimulirati posve nepotrebnim terapijskim dodavanjem testosterona, što cijelu priču može lako odvući u katastrofalnom smjeru – i po muškarca i po njegovo radno i obiteljsko okruženje.

Realnost govori da testosteron ipak ne može biti dežurni krivac za svaki loš brak i loš karakter. Olako miješanje antropomorfiziranih Soay-ovnova s kompleksnom ljudskom psihom vodi prema hipermedikalizaciji svakodnevnog nezadovoljstva. Prije nego što se testosteron proglasi krivcem za svaku psovku upućenu sporom vozaču ispred sebe ili za ispade obiteljskog nasilja, smislenije je provjeriti krvni tlak, glukozu, navike spavanja i razinu kroničnog stresa. Medicina bi trebala liječiti bolesne, a ne normalizirati loše navike pod krinkom hormonske neravnoteže i s figom u džepu farmakološke industrije.

^{Igor „Doc“ Bereckije pedijatar-intenzivist na Odjelu intenzivnog liječenja djece Klinike za pedijatriju KBC Osijek. Pobornik teorijske i praktične primjene medicine i znanosti temeljene na dokazima, opušta se upitno ne-stresnim aktivnostima: od pisanja znanstveno-popularnih tekstovau tiskanom i online-izdanju časopisâ BUG, crtkanja računalnih i old-schoolgrafika i dizajna, zbrinjavanja pasa i mačaka, fejsbučkog blogiranja o životnim neistinama i medicinskim istinama, sve do kuhanja upitno probavljivih craft-piva i sasvim probavljivih jela, te neprobavljivog sviranja bluesa.}