Dvorac Sokolac, na ulazu u Novi Bečej iz pravca Bečeja, za mnoge je to samo zaboravljena kapija u ravnici. Za neke je to bajka iz djetinjstva, prostor u velikom, zapuštenom vrtu, kroz koji se možete probiti samo sa dobro opremljenim čizmama i planinarskom opremom, jer je grmlje i šiblje u potpunosti prekrilo nekada lijepe kamene staze.
Danas cijeli dvorac djeluje kao pozornica za neko tiho, sporo propadanje: visoka vrata su zaključana, travnjak je zarastao, a od cjelokupnog nekadašnjeg društva u koje su se ljudi oslanjali, ostao je samo jedan stražar. Međutim, ograda je djelimično srušena, tako da vikendom nije teško ući na posjed kako bi ga bolje razgledali.
Prema podacima Turističke organizacije Novog Bečeja i lokalnim istorijskim zapisima, dvorac je podigao Lazar Dunđerski u poslednjim decenijama 19. veka. Imanje je bilo poznato kao Veliki salaš i obuhvatalo je oko 3.997 jutara zemlje, a dvorac je u miraz pripao Emiliji Ivanović, rođenoj Dunđerska, Lazarevoj kćeri. Zgrada je jednospratna, samostojeća, u stilu klasicizma, sa naglašenim ulaznim trijemom koji se oslanja na četiri stupa, a nekada je kompleks bio jasno podijeljen na stambeni dio u vrtu i salaš odvojen ogradom i dekorativnom kapijom od kovanog željeza.
Danas je zarasla u grmlje i gotovo progutana lišćem, ali i dalje plijeni svojom oronulom ljepotom. Posebna rijetkost je kuglana koja se nalazi u suterenu. Nije poznato da li je Lazar voleo kuglanje Dnevnik.
Svi smo čuli za porodicu Dunđerske, posebno za njihov dvorac Fantast, ali Sokolac je poseban banatski biser. Lazar Dunđerski (1833–1917) bio je jedan od najbogatijih i najpreduzimljivijih srpskih zemljoposednika u tadašnjoj Mađarskoj, trgovac i industrijalac, koji je za života sistematski uvećavao zemljišni fond kupovinom velikih poseda. Dvorac je zamislio kao ljetnikovac na velikom imanju, mjesto stanovanja i prezentacije u sklopu imanja (zajedno sa gospodarskim objektima, upravnom zgradom, štalom i drugim stvarima koje čine kompleks).
Lazar Dunđerski (1833–1917) bio je jedan od najbogatijih i najpreduzimljivijih srpskih zemljoposednika u tadašnjoj Mađarskoj, trgovac i industrijalac, koji je za života sistematski uvećavao zemljišni fond kupovinom velikih poseda. Dvorac je zamislio kao ljetnikovac na velikom imanju, mjesto stanovanja i prezentacije u sklopu imanja (zajedno sa gospodarskim objektima, upravnom zgradom, štalom i drugim stvarima koje čine kompleks).
Prema lokalnim pričama, Lazar je želeo da letnjikovac bude namenjen njegovoj unuci, ćerki njegovog sina Lenke Dunđerski, ali “nije dočekao” da pripadne njoj. Priča se da je u dvorcu bila “Lenkina soba”, a da jedan od zidova krasi sačuvana slika Lenke Dunđerski, u koju je bio sudbonosno i nesrećno zaljubljen naš pesnik Laza Kostić, posvetivši joj svoju pesmu “Santa Maria della Salute”. Da li je to tačno, ne znamo, jer su teška ulazna vrata zaključana i čekaju da ih država konačno otvori.
Posle Drugog svetskog rata, kao i mnoga slična imanja u Vojvodini, imanje je nacionalizovano i vremenom je ušlo u sistem poljoprivrednog dobra, koje je u javnosti poznato pod nazivom „Sokolac“. U kasnijim decenijama uslijedile su statusne i vlasničke promjene, a danas je dvorac, sudeći prema putnim izvještajima koji prate situaciju na terenu, dio imovine kojom upravlja stečajni upravnik, što se poklapa s utiskom na licu mjesta da se sve svodi na minimalnu sigurnost i golo održavanje reda. Prema nezvaničnim informacijama, postoji mogućnost da se nekretnina na tenderu nađe od Nove godine. Za sada, međutim, nema zvaničnih potvrda o najavi prodaje. Dok se to ne dogodi, dvorcu Dunđerski ostaje da čeka bolje, vedrije dane.
Sa druge strane Novog Bečeja, prema Bečeju, nalazi se Biserni otok, takođe u vlasništvu porodice Dunđerski. Dok je dvorac Sokolac služio kao stambeni i administrativni dio posjeda, Biserni otok je bio mjesto rada – vinograda, plantaža i pokusa sa sortama koje su promijenile evropsko vinogradarstvo u drugoj polovini 19. stoljeća. U tom kontekstu, loza krokana, koju su Dunđerski donijeli iz Alžira nakon epidemije filoksere, nije bila slučajnost, već dio modernizacije i obnove vinograda koju su provodili tadašnji zemljoposjednici. Vremenom je krokodil postao zaštitni znak Bisernog ostrva, kao što je Sokolac ostao simbol načina života i poslovanja. Do danas je gotovo cijela količina ovog vrhunskog bijelog vina cvjetne arome i voćnog okusa poslata u inostranstvo. Crokan je bilo teško pronaći na domaćem tržištu, a boce su se čuvale i poklanjale u posebnim prilikama.
Danas, kada je dvorac u stečaju, a proizvodnja vina raštrkana između nekoliko privatnih kompanija, ta veza je gotovo nevidljiva. Ipak, postoji u slojevima zemlje, u starim plantažama i u sjećanjima mještana, kao nemi podsjetnik da su nekada dvorac i vinograd bili dio iste priče – priče o sistemu koji je znao šta radi, šta čuva i za koga stvara.
(Telegraf.rs/Dnevnik/Ivana Radoičić)
