Film One Battle After Another na odličan način pokazuje kako moć kruži i gdje se dešavaju njena napuknuća

”Znaš li šta znači biti slobodan?

– Što?

Nema straha. Baš kao Tom Cruise.”

“One Battle After Another”

Remek-djelo, najbolji film 2025. godine, najzreliji Anderson – pojavljivalo se valjda na svakom mjestu gdje smo mogli pročitati nešto o posljednjem filmu američkog reditelja Paula Thomasa Andersona “One Battle After Another”, u čijem je središtu bivši pripadnik lijevih revolucionara, čovjek koji je odustao od velikih ideja i herojstva i pokušava živjeti miran život. Ipak, njegovu idilu narušava dolazak starog poznanika koji će učiniti sve da dođe do njega i njegove kćeri. U pitanju je slobodna adaptacija Pinčonovog romana “Vineland” o periodu promjena u američkom društvu od 1960-ih do 1980-ih, a koji nesumnjivo traži da se njime pozabavi reditelj čija je opsesija upravo američka istorija i koji će u svom filmu opet pronaći prostor da u njega ubaci ponešto nostalgije i zavjereničke paranoje. Boljeg od Paula Thomasa Andersona za taj zadatak vjerovatno i nema. Pa ipak, ostaje pitanje: da li ovaj film zaista može podnijeti svu tu hvalu ili samo vješto koristi aktuelni trenutak čije probleme reflektuje? Iako se sa hvalospjevima ne slažem u potpunosti, nesumnjivo je riječ o zanimljivom i uglavnom pristojno izvedenom filmu.

Sjena čovjeka

Priča nas vodi u svijet “Ghetto” Pat Calhouna (Leonardo DiCaprio), nekadašnjeg pripadnika krajnje ljevičarske revolucionarne grupe French 75, a koja izvodi radikalne napade poput oslobađanja imigranata i napada na banke. On danas živi pod imenom Bob Ferguson i jedva da je sjena čovjeka kakav je bio. Flashbackovi ga prikazuju kao vatrenog aktivistu posvećenog borbi za prava imigranata i sa otporom prema državi koja se sve brže pretvarala u birokratsko čudovište spremno da preuzme potpunu kontrolu nad ljudima. Tu upoznajemo i njegovu partnericu Perfidiju Beverly Hills (Teyana Taylor), drčnu i ponekad gotovo karikaturalnu članicu organizacije. Ona kod Andersona jako dobro utjelovljuje figuru koja meandrira između idealizma i fanatizma, principa i vlastite volje; njena fizička, verbalna i erotska specifičnost, ustvari, pokreću radnju dalje jer će u jednom trenutku Perfidija željeti pokazati nadmoć nad pukovnikom vojske Sjedinjenih Američkih Država, kojem je povjeren zadatak da deportuje ilegalne imigrante koji prelaze meksičku granicu. Pukovnik Steven Lockjaw (Sean Penn) prema njoj razvija seksualnu fascinaciju i njihov odnos odlazi u posve drugom pravcu nakon što Perfidija dobije dijete sa Bobom. Šesnaest godina kasnije, Steven želi da se pridruži tajnom društvu bijelih suprematista poznatom kao “Christmas Adventurist”. Ovo ubrzo uključuje planiranje da pronađe Perfidijinu kćer Charlenu, sada poznatu kao Willa Ferguson (Chase Infiniti) za koju sumnja da je njegovo dijete, kako bi spriječio da društvo otkrije njegovu međurasnu vezu iz prošlosti.

Kada se radnja premjesti u sadašnji trenutak, razlika između onoga što je svijet postao i onoga što je od Boba ostalo postaje sve očiglednija. Nekoć gorljiv, danas je sveden na čovjeka koji se umjesto otpora hrani paranojom, a umjesto nadom u revoluciju tek nemoćnim prihvatanjem stvarnosti koju više ne razumije. Situacija se prelama u trenutku kada Willa nestane, a on biva uhvaćen u isti splet ljudi i okolnosti od kojih je prije šesnaest godina pobjegao.

“One Battle After Another” odražava stvarne društvene probleme prikazujući ljude zarobljene u neprekidnom sukobu sa moćnim institucijama, što odjekuje savremenim strahovima od nadzora i uopšte fatalnog uticaja države. Nemilosrdne borbe u filmu pokazuju na toj simboličkoj razini kako se ljudi danas osjećaju zarobljenima u raznim ciklusima krize – ekonomske, političke i emocionalne – koje se nižu jedna za drugom i iz kojih izgleda da nema izlaza. Prikazujući slom idealizma i manipulaciju istinom putem medija i autoriteta, ovaj film odražava društvo koje se bori sa razočaranjem i sistemskom kontrolom. Na kraju, priča koristi upravo svoju akciono-trilersku formu da bi pokušala otkriti dublje tenzije koje oblikuju savremeni (američki) život.

Dakle, jedna od ponavljajućih tema jeste i pitanje pokretanja revolucije – što možda i najbolje sažimaju stihovi na odjavnoj špici Gila Scotta-Herona koja nas upozorava da “revolucija neće biti televizijski prenošena” i da bi zato najbolje bilo da ustanemo iz svojih udobnih fotelja i pokrenemo se. Taj se funk-rap refren pojavljuje i kao svojevrsni refren druge polovine filma zato što su svi Andersonovi likovi, svaki na svoj način, zarobljeni u opsesiji revolucijom: jedni bi je vratili onakvom kakva je bila u prošlosti, a drugi najradije ukinuli i pomisao na taj pojam. Ali ipak, koliko god se revolucija vraćala u našim idejama i mislima, ona ostaje samo dio jedne veće priče.

Naravno, i ovdje se vraćamo još jednoj Andersonovoj omiljenoj temi: porodici. Od “Boogie Nightsa” (1997) preko “Magnolie” (1999), pa sve do “The Mastera” (2012), reditelj uporno istražuje mehanizme stvaranja zajednica koje se stvaraju izvan onih određenih krvnim vezama. Steven Rybin u eseju “The Jellyfish and the Moonlight: Imagining the Family in Wes Anderson Films” navodi: “porodica nije prirodna datost, već sistem kulturnih odnosa čije jedinstvo zavisi od razigranih, kreativnih reafirmacija i preoblikovanja. Anderson ne posmatra instituciju porodice kao nešto dato, već kao društveno konstruisanu cjelinu koja se neprestano mijenja i može biti preoblikovana, zamišljena, odsutna ili uspostavljena u zavisnosti od postupaka ljudi (odnosno likova) koji su uključeni.” Ovdje su to Bob i Willa. Ona podnosi teret majčine prošlosti, ali ne pristaje ponoviti njene greške i jedini je lik u ovoj priči koji nudi mogućnost da se istorija (pobune) neće samo beskonačno i neuspješno ponavljati u novim oblicima.

Andersonova se adaptacija tako pretvara u film koji se stalno ponaša kao da bježi od vlastite forme i pritom izgleda kao da uživa u tome, što je čest slučaj sa ovim rediteljem. U jednom trenutku je pred nama ozbiljna politička drama, pa erotsko nabijena komedija i nakon svega nam ponudi akcijski film, i taj je aspekt ovdje možda i ponajbolje izveden. Naspram dezorijentisanog Boba – smiješno nespretnog, ali vođenog ljubavlju prema Willi – stoji Lockjaw, gotovo karikatura čvrstih uvjerenja, dok se iznutra lomi od vlastitih neuroza; čovjek koji sanja pripadnost sistemu koji ga, u najboljem slučaju, samo podnosi, ali ne i prihvata. Klimaks se u filmu dešava u fantastično izvedenoj potjeri i konačnoj bici koju će voditi Lockjaw, Bob i Willa. Akcija se u tim scenama proizvodi čistim filmskim jezikom – montažom, pokretom kamere, kontrolom prostora, i to treba pohvaliti. Anderson taj prostor pretvara u savršeno pregledan poligon za borbu.

Od elemenata filma koji nisu najuspjeliji, ističem Willu koja se u filmu najčešće ne uspijeva odrediti prema revolucionarnim idejama i ljudima koji je okružuju, rijetko će uopšte i propitivati “nasljeđe” svoje majke, i uglavnom će se njen lik svesti na izbjegavanje opasnosti i smrti. I uopšte, svi likovi u priču ulaze već izgrađeni i malo se toga ustvari promijeni jer su promjene teško dokučive, pogotovo ako ih predvode grupe neurotičara – na obje strane i tu dolazimo do važne pojave u filmu. “French 75” i “Christmas Adventurist” svoje zajednice održavaju na improvizaciji i entuzijazmu onih koji stalno rade nevidljive poslove. Anderson na neki način slavi tu vrstu spontanog angažmana koja održava pokrete živima, ali istovremeno ne propušta nabrojati sve ono što ih iznutra izjeda: ritualna testiranja (političke) čistoće, performativni govori, i tako dalje.

Moć i napuknuća

Sve to ovdje djeluje istovremeno satirično, ali i duboko ljudski. Benicio del Toro, u maloj ali upečatljivoj ulozi senseija Sergija St. Carlosa, funkcioniše kao filozofska fusnota filma: život se ne odvija pravolinijski, nego u talasima, i prihvatanje te nestabilnosti možda je jedini način da preživimo svijet koji stalno prijeti urušavanjem. Njegov lik je, ustvari, ono čemu vođe oba pokreta teže: onaj koji ne maše zastavama i ne drži performativne govore, nego djeluje i on je jedini koji u filmu nešto konkretno promijeni, doprinese (scena u kojoj se Bob nervira oko telefona koji ne radi, dok Sensei, bez imalo buke i nimalo riječi, spašava zajednicu koja se oko njega raspada). Ta scena je umanjeni model onoga što film tvrdi u velikom: revolucije ne uspijevaju zbog nasilja i buke, nego zbog uporno ponavljanih, naizgled nebitnih postupaka. Lockjaw je, sa druge strane, lik koji pokazuje šta se desi kada se čovjek pretvori u ideološku mašinu. On nije samo negativac u klasičnom smislu, on je podsjetnik da se zajednice često raspadaju iznutra, zahvaljujući ljudima koji vlastitu okrutnost predstavljaju kao normalan pogled na stvari, kod njega je sve svedeno na funkciju, i ama baš nikada na čovjeka.

Konačno, “One Battle After Another” na odličan način pokazuje kako moć kruži i gdje se dešavaju njena napuknuća. Zna i to da revolucije ne propadaju zbog loših ideja, nego zbog ljudske lijenosti, straha i pretjeranog fanatizma. Ali isto tako, važno je priznati da film to radi prilično otvoreno, gotovo školski. Njegove poruke su jasne, čitljive i ne bih rekla da je to mana koliko je obilježje: još jedan Andersonov film koji se ne trudi biti remek-djelo, nego vrlo uredna ilustracija onoga što ga već dugo zanima. A to je, u krajnjoj liniji, sasvim dovoljno: film koji zna šta hoće reći, pa makar to govorio bez velike suptilnosti i koji, uprkos svemu, uspije dotaći ono važno mjesto gdje se zajednica razara i iznova obnavlja.