Reindustrijalizaciju vidimo kao strategiju promjena strukture ekonomije BiH u pravcu jačanja njenog udjela u BDP-u i zaposlenosti. Za razliku od trenda deindustrijalizacije u razvijenom svijetu, imajući u vidu tradiciju, naslijeđe industrije iz doba socijalizma, kao i potrebu razvoja srednje klase i socijalne kohezije, razvoj industrije ima potencijale za poticanje rasta u zemlji koja već skoro tri decenije tavori u zamci srednjeg dohotka. Reindustrijalizacija nije zvanično bila razvojna politika, a politika međunarodnih institucija bila je u fazi obnove odbojna u odnosu na ideje da se podrži reindustrijalizacija.
Dejtonskim sporazumom u BiH je uspostavljen neoliberalni koncept ekonomije u kome je centralna vlast slaba sa nerazvijenim institucijama i koji podrazumijeva da će najveći dio razvojnih funkcija biti ostvaren posredstvom tržišta i poduzetničkih snaga u zemlji. Jačanje privatne ekonomije zasnovane na malom i srednjem poduzetništvu trebalo bi automatski da vodi i integraciji ekonomije u regionalnom, europskom i globalnom kontekstu. Ekonomija BiH kao mala, otvorena ekonomija u uvjetima monetarnog režima currency boarda zahtijevala je, ipak, razvoj industrije sa utrživim proizvodima (Traded Goods), jer je potencijal ekonomskog rasta najvećim dijelom ovisan o bilansu ekonomskih transakcija zemlje sa inozemstvom.
Ostvareni rezultati pokazuju da u protekle tri decenije nema očekivanih rezultata u ekonomskom rastu i razvoju industrije, tako da se prije može govoriti o oporavku industrije, a ne reindustrijalizaciji BiH. Dok je 1990. godine industrija doprinosila stvaranju BDV-a sa 34,9% i zaposlenosti sa 40,1%, 2024. godine je stvarala 15,2% BDV-a i 19% zaposlenosti. Inače, industrija je 2001. godine stvarala 13,1% BDV-a i 25% zaposlenosti, da bi 2015. godine oporavkom od velike financijske krize doprinosila sa 13,5% u stvaranju BDV-a, a sa 19,8% u stvaranju zaposlenosti. Generalno, opada udio industrije u zaposlenosti, a raste u stvaranju BDV-a, prvenstveno kao rezultat restrukturiranja nerentabilnih industrijskih poduzeća, uključujući i likvidaciju mnogih od njih tokom privatizacije.
Na takav razvoj industrije uticali su brojni faktori. Dominantan utjecaj imali su endogeni faktori: sistem i način provođenja privatizacije državnih poduzeća, raspoloživost resursa prvenstveno energetskih, razvijanje poduzetničke inicijative privatnog sektora, aktivnosti lokalnih zajednica na uspostavi kvalitetne poduzetničke infrastrukture i osiguranju prostora i kadrova za industriju. Od endogenih faktora treba istaći priliv stranog kapitala i tehnologije kroz strane direktne investicije, približavanje EU i emigracijski pritisci koji su smanjivali ponudu kadrova za industriju BiH, realokacija industrije iz prekomorskih destinacija ka Europi i EU (nearshoring, home shoring), intenzivan tehnološki progres koji vodi industriji 4.0 i klimatske i energetske politike EU. Ti faktori su imali uglavnom nedovoljan pozitivan utjecaj, prvenstveno zbog niskih institucionalnih kapaciteta domaćih institucija. Generalno, zastoj u reformama za članstvo u EU onemogućio je da industrija BiH iskoristi EU kao mašinu konvergencije u njenom razvoju.
Budući razvoj industrije 4.0 u BiH (cilj 9 po Agendi UN 2030) mora se temeljiti na konceptu pametne industrije i njene specijalizacije u vezivanja za europske i globalne lance vrijednosti. BiH mora provesti tranziciju industrije ka unapređenju obrazovnog sistema za potrebe takve industrije, ka digitalizaciji i vještačkoj inteligenciji, ka čistoj energiji, ka industriji visoke dodane vrijednosti, s jedne strane i rast investicija i zaposlenosti u industriji kao osnove rasta ponude i izvoza (supply side), s druge strane. Takav složen upravljački cilj zahtijeva snažne institucije u okviru pametne industrijske strategije Bosne i Hercegovine.
(Autor je profesor emeritus Univerziteta u Sarajevu, član Odbora za ekonomske nauke ANUBiH i Centra za istraživanje razvoja lokalne i regionalne samouprave Odjeljenja društvenih nauka ANUBiH)
Datum i vrijeme objave: 22.11.2025 – 16:21 sati
